Privatni život masovnog ubojice

Riječ je o stotinama pisama koje je zapovjednik SS-a Heinrich Himmler slao svojoj ženi Margareti (Margi) između 1927. pa sve do sloma nacističkog carstva i smrti Himmlera 1945. Djelomice su ti osobni spisi već i objavljeni, a osim pisama su tu i fotografije, dnevnici, bilježnice troškova kućanstva Himmlerovih i čak jedna bilježnica s receptima koje je navodno sakupila Marga Himmler.

Michale Hollman, predsjednik njemačkog državnog arhiva je listu Die Welt potvrdio autentičnost tih dokumenata, makar nije posve jasno njihovo porijeklo, a pisma su tu samo kao fotonegativi. Američki vojnici su navodno na kraju rata uzeli sve dokumente iz kuće Himmlerovih na Tegernškom jezeru, ali nije jasno kako su onda dospjeli u Izrael i u vlasništvo Chaima Rosenthala. On je 2007. prodao sve to ocu režiserke Vanesse Lape, makar se smatra kako su originali u jednom sefu u Tel Avivu.

Koga to može zanimati?

U obiteljskim pismima jednog od najbližih suradnika Hitlera i vođe odreda smrti u čijoj su nadležnosti bili svi koncentracioni logori nacističkog režima nema ničeg spektakularnog. To su djelom ljubavna pisma njegovoj supruzi i piše o svojoj svakodnevnici, bez da igdje spominje zločine koje masovno naređuje. Sebe vidi kao odlučnog, opasnog borca i uvjerenog antisemite.

Sve u svemu, pisma i obiteljski papiri daju uvid u obiteljski život Himmlerovih, ali to nije ništa novo, tvrdi povjesničarka Bettina Stangneth. "Privatni život Himmlera nije nikakva nepoznanica. Još prije deset godina su objavljeni ulomci dnevnika njegove supruge i nitko tada nije to smatrao nekakvim povijesnim blagom."

Uopće, smatra ova povjesničarka, svjedočanstva o privatnom životu nacistističkih glavešina nisu ništa novo, a nisu niti pretjerano zanimljiva. Ona je mnogo proučavala život Adolfa Eichmanna, a spominje i drugi slučaj: "Prije godinu i pol su se na primjer pojavila ljubavna pisma Josepha Goebbelsa na aukciji, ali ih nitko uopće nije htio kupiti", kaže Stangneth.

Jan Erik Schulte, povjesničar u Institutu Hanne Arendt za istraživanje totalitarnih režima ipak ima drugo mišljenje. On smatra ovaj nalaz, već zbog tolikog opsega, "jedinstvenim". Privatne bilješke on smatra zanimljivima i svakako misli kako će pridonjeti u istraživanju osobe i djela Heinricha Himmlera.

Voajerizam uvijek dobro ide

Ipak, i on smatra kako je fascinacija ovim pismima masovnog ubojice jedva da ima nekakve veze sa znanošću: "Veliko zanimanje javnosti se može objasniti i kako sva ta pisma i osobne bilješke stvaraju dojam da ste se približili toj osobi", objašnjava Schulte.

S tim se slaže i Bettina Stangneth, makar ona u tome ne vidi ništa osobito pohvalnom nego tek "pričama nakon virenja kroz ključanicu". "Detalji o privatnom životu se jednostavno rado čitaju i to je staro koliko i voajerizam. Ali prije svega se jedan 'Heini' koji se čini kao svatko lakše može podnijeti nego 'Reichsführer' koji propovijeda kako se može biti masovni ubojica i istovremeno pristojna osoba. Takve trivijalnosti nikoga ne bole, samo su užasno dosadne."

Ova povjesničarka nije u dokumentima našla ništa od čega bi joj zastao dah. "Istraživači će tu i tamo pronaći neku sitnicu, detalj koji bi mogao biti zanimljiv. Ali Himlera se neće morati tumačiti na neki novi način. Nitko nikad nije sumnjao kako je on bio zločinac iz punog uvjerenja", smatra Stangneth.

Povjesničar Schulte se isto tako nada kako neće sad doći do neke razlike između "privatnog" i naciste Himmlera, između oca obitelji i masovnog zločinca. "Obojica spadaju u isti koš, nema dva Himmlera, nego je bio samo jedan", smatra Schulte.

Tek reklama za film?

A o tom "jednom" Himmleru se već mnogo zna, čak i o njegovom privatnom životu i onome što baš nije naveliko pisao svojoj supruzi. Kao sin dobrostojećeg direktora gimnazije on je svoj malograđanski provincijalni duh rado skrivao pod krinkom supruga i oca jedne kćerke i jednog usvojenog sina. Čak i odnos sa svojom ljubavnicom Hedwig Potthast objašnjavao "problemom" osvojenih golemih "životnih prostora" za koje neće biti dovoljno "arijevaca" koji bi ih naselili pa se zalagao za poligamiju.

I od tog "odlučnog, opasnog borca" kakvim se predstavlja u povijesti nije ostalo zabilježeno baš ništa. Dok su i Hitler i mnogi njegovi bliski suradnici bili veterani Prvog svjetskog rata, on nije proveo niti dana na bojišnici, nego je kapitulaciju dočekao u školi za časnike koju također nije završio. I njegovo uhićenje 1945. gdje je "Reichsführer" jadno pokušao umaći u uniformi dočasnika i obrijanih brkova, nije nešto s čim bi se itko mogao hvaliti.

Ova netom otkrivena pisma Himmlera bi trebala biti objavljena već početkom ove godine u izdanju povjesničara Michaela Wildta i pranećakinje nacističkog zločinca, Katrin Himmler. Osim toga će režiserka Vanessa Lapa na predstojećem Berlinaleu predstaviti svoj film "Pristojan" koji bi se temeljio na ovim pismima Himmlera.

Povjesničarka Bettina Stangneth ne dvoji kako bi taj materijal mogao poslužiti za dobar film: "Takvi izvori dopuštaju umjetnicima nove perspektive i kontraste kakvi su nam potrebni da nešto razumijemo. Ali da li si redateljka čini uslugu kad sa takvom pompom najavljuje svoj film koji financira i list 'Die Welt', u to nisam baš sigurna."

Autori: K. Reymann, A. Šubić

Odg. urednica: Jasmina Rose