Prevazilaženje nacije

Inostranstvo i EU su rijetko bili u fokusu izborne kampanje, pogotovo kod Angele Merkel. Poređenje sa prošlim predsjedničkim izborima u Francuskoj i temama Emanuela Makrona je razočaravajuće – čini se kao da su ovdašnje stranke željele da njihovi birači vjeruju da je Njemačka ostala provincija. I to mada „nacija", kojoj se političari očigledno najviše obraćaju, u vrijeme globalizacije više ne može da reguliše „samo za sebe" bilo koju suštinsku oblast života.

U mojoj rodnoj Poljskoj su se mediji pak fokusirali na pitanja spoljne politike u kampanji. Interesovanje za izbore za Bundestag je ionako veliko. Na primjer, poljski javni radio će u nedjelju prvi put uživo prenositi atmosferu u Njemačkoj neposredno poslije izbora. Ali šta tačno zanima Poljake?

Od jeseni 2015, od kako je u Varšavi na vlasti PiS, kurs prema Berlinu je zaoštren. Mnogi posmatrači to vide kao više unutrašnju politiku nego kao mudru strategiju usmjerenu na međunarodni uspjeh. Ipak, u poljskoj javnosti postoji značajna podrška ovom kursu (i odgovarajućoj retorici!).

Čini se da postoji čitav niz konkretnih pitanja o njemačko-poljskim, evropskim i međunarodnim temama, na koja se mora naći odgovor. Pri tom se Poljaci često osjećaju neshvaćenim. U to na primjer spada pitanje odnosa sa Rusijom. Mnogi ljudi u Poljskoj osjećaju strah, ne samo zbog trenutnog konflikta u Ukrajini. Čini se da se u krajnjem slučaju jednostavno oslanjaju na vojnu snagu.

Zbog toga je obećanje Martina Šulca, kancelarskog kandidata SPD-a, da će se pobrinuti za povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Njemačke, negativno odjeknulo čak i u takozvanim ljevičarskim krugovima u Poljskoj. Slično se reaguje i na najave SPD-a (i, naravno, Zelenih) da neće povećati vojni budžet.

Drugi primjeri su: klimatske promjene, zaokret u saobraćaju, Severni tok 2, odnosi između EU i SAD i naravno pitanje izbjeglica, uključujući i borbu protiv uzroka izbjeglištva. Iza ovih pragmatičnih aspekata, međutim, krije se nešto što bih smjestio u oblast socijalne psihologije.

Krajem ljeta u Varšavi je bilo veoma mnogo bilborda i plakata sa drastičnim slikama i sljedećim tekstom: „Nijemci su ubili milione Poljaka i uništili našu zemlju. Nijemci, za to morate da platite". Takvih postera je bilo i na engleskom, a to otkriva namjeru da cio svijet treba da zna ko je prolivao krv i ko je za to kriv. Bilo je i dvojezičnih TV spotova i kampanje u društvenim medijima.

Uprkos značajnim naporima, izgleda da je propalo zajedničko poljsko-njemačko suočavane sa prošlošću, posebno sa užasima Drugog svjetskog rata i okupacijom Poljske od strane nacističke Njemačke. Sjećanja na koncentracione logore, svakodnevni teror i strah koje su doživeli stanovnici Poljske, još uvijek opterećuju mnoge ljude. Ta sjećanja i danas imaju destruktivan uticaj na svakodnevni život. U poslednje vrijeme su sve glasniji oni koji izražavaju osjećaj da reparacije nisu bile dovoljne – pomenuti posteri su upravo zbog toga bili na ulicama. Čak i ako aktuelna vlada manipuliše prošlošću sa kojem se nije valjano suočilo, to ne znači da se time ne bi trebalo baviti.

U takvom raspoloženju mnogi u Poljskoj prate izbore u Njemačkoj. S obzirom na latentni strah od Alternative za Njemačku, kao i nedostatak povjerenja u Martina Šulca i čitav SPD, Angela Merkel se često smatra najboljim izborom. U jednom intervjuu, ministar inostranih poslova Vitold Vašikovski je rekao da je EU „institucija koja (...) svojim članicama pruža razne instrumente za sprovođenje sopstvenih nacionalnih programa i nacionalnih interesa".

Tu postaje vidljiv stvarni paradoks. Svi ti „poljski" interesi na izborima za Bundestag u Njemačkoj su međunarodne, globalne prirode. Kao takve, njih ne može zadovoljiti samo Njemačka niti samo Poljska. Istovremeno, podrška Poljaka Angeli Merkel zapravo je podrška ostanku u provincijalnom, odnosno nacionalnim političkim strukturama i načinima razmišljanja.

Kako se ovaj paradoks može riješiti? Kao uvjereni Evropljanin, verujem da nacionalno naslijeđe treba prevazići, a nacionalne države kao glavne aktere evropske politike treba zamijeniti nadnacionalnim institucijama.

Ali sve dok ne postoje političke snage koje će se kod birača zalagati za ovaj alternativni put, mi ćemo se vrtjeti u krug. To je vrzino kolo u kojem se samo produbljuju tenzije između pojedinačnih država u Evropi. Štaviše, bojim se da tenzije neće ostati samo na političko-diplomatskom nivou, nego će uticati i na mnoge pojedince.

*Stanislav Štrasburger, 1975, je rođen u Varšavi. Radi kao pisac i menadžer u kulturi. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.