Maduro je Castrova produžena ruka

Bez Kube i Washingtona ništa ne ide. U Venecueli Washington i Havana vode novi Hladni rat i ipak istodobno na različite načine surađuju sa vladom predsjednika Venecuele Nicolasa Madura. Riječ je o paradoksu zbog venecuelanskog naftnog bogatstva koji jača Madurovu vlast.

Unatoč pooštrenim sankcijama protiv vlade u Caracasu Washington i dalje dnevno uvozi 750.000 barela sirove nafte iz Venecuele. Prema navodima američkog ministra trgovine uvoz nafte iz Venecuele je u 2016. godini iznosio oko deset milijardi dolara. Iako je količina američkog uvoza nafte iz Venecuele u odnosu na 2015. godinu pala za skoro trećinu, SAD je još uvijek najveći pojedinačni kupac nafte iz Venecuele.

Tjelohranitelji dolaze s otoka

Kuba je također upućena na naftu iz Venecuele. U zamjenu za subvencionirane isporuke nafte - 40.000 barela dnevno - Havana Venecueli šalje ljekare, uposlenike tajne službe i diplomate. I tjelohranitelji venecuelanskog predsjednika Madura dolaze sa Kube.

"Kuba kao savjetnik igra važnu ulogu, to sprječava izolaciju Venecuele", kaže Oliver Steunkel, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu "Fundação Getulio Vargas" u Sao Paulu i uposlenik Global Public Policy Institute (GPPi). Steunkel kaže da se Havana se pobrinula za to da Venecuela provodi "eficijentnu vanjsku politiku".

U "eficijentu vanjsku politiku" spada između ostalog činjenica da 12 članica Unije južnoameričkih država (Unasur) sporno osnivanje Ustavotvorne skupštine ne komentiraju negativno. Također ni Mercosuru, zajedničkom južnoameričkom tržištu, nije pošlo za rukom da donese odluku o isključenju Venecuele iz članstva, već tek o suspenziji. 

Kada rastu cijene nafte?

"Ne postoji signal da se Kuba udaljava od Madura", smatra Steunkel. Naprotiv: "Havana igra na kartu vremena i nada se da će cijene nafte u jednom trenutku porasti i da će situacija u Venecueli ponovo krenuti na bolje." U konačnici to je, kako kaže Steunkel, u najboljem interesu Havane jer je ovisna o subvencioniranoj nafti iz Venecuele.

Sama Kuba Venecueli predstavlja "uzor". Kada je ekonomija na Kubi 90-tih kolabirala nakon raspada Sovjetskog saveza, Havana je proglasila tzv. "vanredni period u mirnodopskim vremenima". Nakon što je Moskva 1991. godine prestala izvoziti naftu kombajni i autobusu na Kubi su prestali sa radom. Ipak snaga komunističke partije Kube je unatoč krizi ostala nedirnuta.

U međuvremenu Venecuela isporučuje naftu ne samo na Kubu i u SAD, već i u Rusiju i Kinu kako bi time izmirila dugove. Venecuelanska naftna kompanija PDVSA je u cilju izgradnje rafinerija upućena na investicije iz Rusije i Kine, u oktobru i novembru Caracas mora isplatiti potraživanja koja iznose 3,7 milijardi dolara.

Bivši ministar trgovine Venecuele Moisés Naím smatra da je venecuelanski predsjednik Maduro samo vanjski ogranak Castrovog režima. Naím od 1992. godine živi u SAD, gdje je od 2000. godine glavni urednik lista "Foreign Policy" u Washingtonu.

Azil u Havani?

"Maduro je marioneta Kubanaca i venecuelanske vojske. Oni vladaju u Caracasu", napisao je on u jednoj kolumni za španjolski list "El Pais". Naím gleda na postepeno ukidanje podjele vlasti u Venecueli kao rezultat kubanske politike. "Kubanci su izvezli svoju tehniku nadzora u Venecuelu i doveli do perfekcije izgradnju policijske države", piše on.

I kolumbijskom predsjedniku Juan Manuel dos Santosu je poznat utjecaj Havane na predsjednika Madura.Tokom njegove posljednje državne posjete Kubi koncem jula on je pokušao ispitati mogućnost o posredničkoj ulozi Havane. Tako kruže glasine da je Santos navodno čak razgovarao o toj mogućnosti da Maduru i njegovim kabinetu bude obezbijeđen politički azil na komunističkom otoku.

Ipak Santos se mora vratiti praznih ruku. Unatoč njegovim dobrim kontaktima sa Raulom Castrom, s kojim je šest godina surađivao tokom mirovnih pregovora sa pobunjenicima FARC-a, on se iz Havane vratio bez podrške za njegovu ideju o Venecueli.

Čekanje u redu umjesto protesta

Paradoksalno je sljedeće: Što više Venecuelanaca, zbog krize u opskrbi, bježi u susjedne zemlje Kolumbiju, Brazil i Peru, to se više čini da Maduro čvršće sjedi na svojoj poziciji. Jer masovni egzodus iz zemlje, koja posjeduje najveće rezerve nafte na svijetu, proteste opozicije čini sve težim. Nakon proglašenja Ustavnotvorne skupštine oduzeta je vlast i Parlamentu u kojem opozicija predstavlja većinu.

"Srednja klasa je otišla, oni više ne protestiraju", kaže ekspert Oliver Steunkel. On prognozira da će doći do kraja ustanka. "Ljudi su iscrpljeni, oni moraju ponovo uspostaviti red u svom životu", kaže on. "Nisu svi protiv Madura. Onaj ko još dobija podršku od države, on je ne želi izgubiti", kaže Steunkel.