Subota u Berlinu. Hodam kroz masu ljudi koja se okupila u blizini Brandenburških vrata. Vidim ljude, vrlo različite ljude. Ono što me zanima su simboli i plakati koje nose sa sobom. Pored toga, želim da popričam sa što je moguće više demonstranata.
Na plakatima čitam poruke poput: „Gdje nepravda postaje pravo, otpor je obaveza“, ili „Ne daj Gatesu šansu“ i „Učitelji za prosvjećivanje“.
Vidim i plakate na kojima je slika njemačke kancelarke. Predstavljena je kao zatvorenica koja u ruci drži plakat na kojem piše „kriva sam“. Puno je plakata na kojima stoji „Temeljni zakon, član 8“ (o pravu na slobodu mirnog okupljanja bez prijave, nap. ur.), puno plakata na kojima su nacrtana srca i cvijeće ili „STOP korona laži“.
Potpuno heterogen skup
Od 2015. sam izvještavao o raznim demonstracijama u Njemačkoj, ali ovako heterogen skup još nisam doživio. Na trenutak sam imao osjećaj da se radi o živoj demokraciji, o prikazu šarolikosti njemačkog društva. Ali onda, dok pričam s jednom ženom, pored nas prolazi skupina muškaraca. Jedan od njih nosi crno-bijelo-crvenu zastavu. To je takozvana „Reichsflagge“, nacionalna zastava njemačkog carstva i nacističke diktature do 1935. Desni ekstremisti često koriste tu zastavu.
Ja sam toliko zapanjen i šokiran da prekidam razgovor s prosvjednicom. Odmah pored „Reichsflagge" vijori se i jedna šarena zastava na kojoj stoji „PEACE" („mir"). Kako to? Zašto?
Susreo sam i jednu četveročlanu obitelj. Oni se protive obavezi korištenja maske za učenice i učenike tijekom nastave u školi. Pitam ih: „Znate li da ovdje prosvjedujete zajedno s desnim ekstremistima?“ A oni mi kažu: „Ne, ne činimo to. Oni rade svoj posao, a mi naš.“
Što se događa?
Kako je moguće da ljudi ne žele vidjeti što se ovdje stvarno događa? Da se tako „podižu“ desni radikali i neonacisti, da oni postaju društveno prihvaćeni – zato što se od njih nitko ne distancira.
Nije baš tako da sudionici ovog protesta nisu mogli znati tko su ti ljudi koji marširaju po centru Berlina, prije skupa su desno-ekstremne skupine masovno mobilizirale preko društvenih mreža. Danima se na internetu, kojekakvim forumima i preko Telegram-messangera pozivalo ljude da sudjeluju u prosvjedima.
Gdje je spremnost da se distancira od desnih ekstremista? Zašto me žena s kojom sam razgovarao nije prekinula, zašto se nije o tome očitovala, zašto se nije distancirala od zastave? Solidariziraju li se s njima svi oni koji ovdje ništa ne kažu? Strah me je da se demonstranti koji su došli prosvjedovati protiv korona-mjera na taj način ustvari „povezuju“ s ekstremnim desničarima.
Zajedno s antisemitima i rasistima
Jesu li ljudi uopće svjesni da ih se tako koristi i zlorabi? Jer oni hodaju rame uz rame s antidemokratima, antisemitima, rasistima, ksenofobima.
Kako da to shvatim? Ti antidemokrati protive se pravu na slobodu mišljenja i održavanja prosvjeda. Zamislimo da oni vladaju u Njemačkoj – u tom slučaju anti-korona demonstranti sigurno ne bi smjeli protestirati. Kad bi na vlasti bio režim koji oni priželjkuju, onda se ovakav prosvjed ne bi smio održati.
Još uvijek smatram da je bilo ispravno da je sud dozvolio održavanje prosvjeda nakon što su ga zabranili policija u Berlinu i senator za unutarnje poslove. To je demokracija. Ali demokracija je također i da svatko odluči na kojem će prosvjedu sudjelovati.
Ljudi koji su izašli na ulice moraju se zapitati da li bi bili spremni da se ostvare njihovi politički ciljevi i to nauštrb vrijednosti u našem društvu, naših slobodarskih i demokratskih vrijednosti.
Nacisti u centru društva
Nitko nije bio prisiljen da sudjeluje u ovom protestu. Svatko je imao mogućnost reći „ne“, prijaviti neki drugi skup i jasno se distancirati od nacista. Tko to ne napravi, „donosi“ naciste u sami centar društva.
„Oni su dio nas. Oni imaju iste brige“, može se onda čuti kao obrazloženje. Ne, oni ih nemaju, oni to nisu. Oni su antisemiti, antidemokrati, rasisti! To su oni i to ostaju.
Juriš na Bundestag jasno to pokazuje, jer je Reichstag simbol demokracije u Njemačkoj. Točno je ono što kaže savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier, apsolutno točno: bio je to „napad na srce naše demokracije“.
Po mom mišljenju, debata koja se vodi u Njemačkoj je preblaga. Jednostavno ignorirati ono što se dogodilo u subotu i poći od toga da će se problem riješiti sam od sebe, to nije opcija. Potrebna nam je oštra rasprava o tome koliko prostora u centru dajemo desnim ekstremistima. I potrebna nam je debata o odgovornosti svakog pojedinca koji s njima maršira – i pritom se ne distancira.
Priželjkujem jasan stav društva!
Jaafar Abdul Karim (38), je voditelj redakcije i moderator TV-emisije Deutsche Wellea „Jaafar Talk" za mlade na arapskom jeziku. Taj se format bavi društveno relevantnim temama i ima milijunsku publiku na prostoru sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Arapskog zaljeva. Rođen je u Liberiji, njegovi roditelji potječu iz Libanona. U toj je zemlji odrastao, jednim dijelom u Švicarskoj. Studirao je u Dresdenu, Londonu i Berlinu, gdje živi. Njegova kolumna se zove „Jaafar, shu fi?“, odnosno: „Jaafar, što ima?“