Početak reforme Crkve?
25. februar 2019
Papa Franjo je na kraju susreta održao važan govor o zlu seksualne zloporabe djece, o tamnim, kriminalnim stranama često hvaljenog interneta, o seks-turizmu. Ali, jedno me u tom govoru jako smeta: najbolje mjesto za njegovo držanje bila bi UN-ova konferencija o zaštiti djece ili neka slična pozornica. Ovdje u Rimu, u srcu one Crkve u kojoj, kako je nedavno rekao papa Franjo, i dalje ima seksualne zloporabe, ovaj govor je djelovao više nego ambivalentno.
Točno je, papa je rekao da zloporaba u Crkvi "ima još veću težinu i još je skandaloznija", počinitelje takvih zločina među svećenicima je usporedio s divljim zvijerima i "mučiteljima ljudi", nazvao ih "alatom sotone". U svladavanju ove svjetske krize Crkve on nade polaže u "Božji narod", u sve vjernike. "Upravo ovaj sveti narod Božji oslobodit će nas klerikalizma koji predstavlja plodno tlo za sve te strahote." A onda?
Žrtve moraju ostati vani
Nekoliko desetaka žrtava seksualnog zlostavljanja iz Europe, Afrike, Azije, Sjeverne i Južne Amerike, koje su kao djeca bili žrtve seksualnog zlostavljanja od strane klerika, pratili su ovo rimsko vijećanje - ispred vrata. Unutra nisu mogli ući. Samo je poljska delegacija imala dovoljno veza da dođe do pape, i postoji jedna potresna slika kako papa Franjo ljubi ruku jedne žrtve. Drugi nisu mogli ući u Vatikan. Ali, ovih dana su dobili potvrdu da su dokumenti uništavani i zločini zataškavani.
Žrtve iz Njemačke to govore već godinama. Ali, to je većinom bilo naporno. Tko je zločine zataškavao mora biti imenovan. Ni dokumenti se ne uništavaju sami. Sve žrtve su mogle pratiti prijenos papinoga govora. I prolazile su minute i minute dok nije počeo govoriti o zlostavljanju u Crkvi. A o obeštećenju žrtava uopće nije bilo govora. Za jedne je to možda nebitna stvar, za druge priznanje za njihov uništeni život. Nije slučajno da katoličke biskupije u SAD-u bankrotiraju.
Kraj poneke životne laži
Četiri dana vijećanja u Rimu su za mnoge stvari kraj. Kraj crkvenih životnih laži. Nitko više ne može reći da seksualnog nasilja u Crkvi ima samo u pojedinim dijelovima svijeta, da njegova zemlja nije pogođena. I zataškavanje, taj zločin nakon zločina, je pojava koja se prakticirala po cijelom svijetu. Nitko više ne može sumnjati u vezu zloporabe moći i seksualnog nasilja - a Crkva je prečesto utočište klerikalne zloporabe moći.
Hoće li ovi dani biti novi početak? Tomu se treba nadati. Ništa ovdje nije imalo zakonski učinak. Za vrijeme vijećanja papa Franjo je predstavio program u 21 točki. On bi mogao - kao početak - biti proveden kroz biskupske konferencije i Rim. Na svakom biskupu koji je ovdje bio sad je odgovornost za to.
Strah od novoga?
Nekoliko dana prije ove konferencije kelnski kardinal Rainer Maria Woelki je odbacio zahtjeve za dalekosežnim reformama. "Nije naša zadaća da sad sami izmišljamo neku novu Crkvu." Iz toga se iščitava strah.
Na tu izjavu sam morao misliti s obzirom na više veličanstvenih govora koje su tri žene održale za vrijeme konferencije u Vatikanu. Može se reći da su to bili najbolji govori ovih dana. Ni jedna od njih sigurno ne želi "izmišljati novu Crkvu". Ali, kladio bih se da bi govor nigerijske časne sestre Veronice Openibo - da je u nedjelju umjesto propovijedi čitan u katoličkim crkvama u Njemačkoj - bio popraćen spontanim pljeskom. Openibo zacijelo ne želi novu Crkvu, ona ne zahtijeva ukidanje celibata. Ona pita: "Zašto je klerikalna Crkva tako dugo šutjela?" I govori o "zloporabi moći, novca, klerikalizma, diskriminacije spolova, ulozi žene i općenito laika". "Prečesto želimo šutjeti dok se bura ne stiša. Ali, ova bura se neće stišati."
Da, Rim ovih dana je bio kraj i početak. Kraj poneke crkvene životne laži. A to je već nešto u sustavu dokazane vlastite ustrajnosti. Početak će možda doći polako. I on će doći, kako pokazuju govori triju žena, najprije kroz impulse izvan klerikalnog sustava.