Plin kao oružje protiv EU-a: autogol Rusije?

Više od 50 godina Rusija je bila pouzdan opskrbljivač Europske unije zemnim plinom. Ispunjavala je svoje ugovorne obveze čak i na vrhuncu Hladnog rata.

Dobra reputacija Moskve dovela je do toga da je EU više od trećine potrebnog plina uvozila iz Rusije, a Njemačka, najjače gospodarstvo u Europi, plinovodima iz Rusije pokrivala je čak više od polovice svojih potreba.

A onda su 24. veljače 2022. prvi ruski tenkovi ušli na ukrajinski teritorij. Invaziju Rusije na Ukrajinu pratila je serija paketa zapadnih sankcija Moskvi bez presedana. Ali za razliku od ruske nafte i ugljena, zemni plin je izuzet od formalnih sankcija.

Gazprom je ipak zavrnuo slavine

No Moskva je na nedvosmislenu podršku EU-a Ukrajini odgovorila koristeći isporuke plina kao oružje. Državni koncern Gazprom je najprije smanjio protok plina kroz Sjeverni tok 1, najveći ruski plinovod prema Europi, da bi zatim 31. kolovoza 2022., prije točno godinu dana, zatvorio slavine na neodređeno vrijeme.

Zbog toga su krajem kolovoza prošle godine cijene plina u Europi dostigle rekordne visine – više od 343 eura po megavat-satu. To je podiglo inflaciju na povijesnu razinu. Europa se uplašila da bi predstojeće zime moglo doći do nestašice energije.

No Europa je izbjegla energetsku krizu zahvaljujući blagoj zimi, smanjenoj potrošnji plina i većem uvozu ukapljenog plina (LNG) iz cijelog svijeta. „Kompletna ruska strategija bila je autodestruktivna, potpuni neuspjeh", smatra Simone Tagliapietra, stručnjakinja za energetiku u briselskom istraživačkom centru Bruegel. „Kremlj je mislio da će zbog ukidanja isporuka plina Unija biti prisiljena odmah smanjiti podršku Ukrajini. To se pokazalo kao potpuno pogrešno", kaže Tagliapietra.

Ugrožen njemački gospodarski model

Umjesto Rusije, Europsku uniju sada plinom snabdijevaju uglavnom SAD, Norveška i Katar. Skladišta su već popunjena više od 90 posto, znatno prije 1. studenoga, što je rok koji je sebi postavila Unija.

Preokret na tržištu plina i nagla poskupljenja prisilili su energetski intenzivne industrije, kao što su kemijska, metalska i industrija papira, na zatvaranje pogona ili smanje proizvodnje. To je naročito pogodilo Njemačku, u kojoj je proizvodnja u energetski intenzivnim sektorima pala za gotovo 20 posto u odnosu na predratnu razinu, odnosno u odnosu na razdoblje između kraja 2021. i kraja 2022. godine.

Visoke cijene energije naštetile su konkurentnosti Njemačke čiji se poslovni model temeljio na izvozu i jeftinoj energiji iz Rusije. Prema nedavnom izvještaju Njemačke gospodarske i industrijske komore, skoro trećina njemačkih proizvođača razmatra ili provodi planove za preseljenje proizvodnje u inozemstvo – prije svega zbog visokih troškova energije.

Zbog usporavanja u proizvodnom sektoru, potražnja za plinom ostaje smanjena držeći time cijene pod kontrolom. Početkom ovoga tjedna megavat-sat je koštao 35 eura, što je ipak i dalje znatno iznad razine prethodnih godina.

Rusija nikada više neće biti najveći izvoznik plina

Za Rusiju, koja je dvije trećine svog izvoza plina isporučivala u Europu, odluka o zatvaranju Sjevernog toka 1 bila je autogol, smatra stručnjakinja iz Bruxellesa. Udio ruskog plina u EU-u drastično je pao, na oko deset posto. Izvoz plinovodima u Europu 2022. je smanjen za skoro 60 posto, na 62 milijarde kubičnih metara, što je natjeralo Gazprom da za 20 posto smanji proizvodnju. Očekuje se da će se proizvodnja tog koncerna ove godine dodatno smanjiti, jer je u prvih pet mjeseci 2023. isporuka preko preostalih ukrajinskih i turskih plinovoda pala na samo deset milijardi kubičnih metara.

„Rusija je izgubila svoju poziciju glavnog međunarodnog izvoznika plina i to zauvijek", tvrdi Tagliapietra za DW.

U prvih pet mjeseci 2023. ruski prihodi od plina pali su za gotovo 45 posto, na 710 milijardi rubalja (6,8 milijardi eura) u usporedbi s istim razdobljem prošle godine, objavio je Bloomberg, pozivajući se na podatke ruskog Ministarstva financija.

Plin nije nafta

U usporedbi s naftom, koju je Moskva prilično uspješno, ali uz velike popuste, ipak uspjela prodati Kini i Indiji, zemni plin je teže preusmjeriti novim kupcima: teže ga je transportirati i potrebna su ogromna ulaganja u plinovode i prateća postrojenja. 

Rusija je većinu infrastrukture za izvoz plina napravila kako bi opskrbljivala europske kupce. Moskva vidi Kinu kao alternativu velikom europskom tržištu, ali to zahtijeva izgradnju novih plinovoda, uz već postojeći Snaga Sibira. 

„Ako Putin planira izgraditi plinovode do Kine s istim kapacitetom kao što su ovi koji vode u Europu, morat će sačekati par desetljeća", kaže za DW Mikhail Krutikhin, analitičar neovisne moskovske agencije RusEnergy. On dodaje kako se čini da Peking za sada ne bi htio kupovati više ruskog plina.

Rusija hoće privući i druge nove kupce, uključujući i bivše sovjetske republike poput Kazahstana i Uzbekistana, a želi i povećati svoj izvoz ukapljenog zemnog plina (LNG) i proširiti domaću plinsku mrežu kako bi održala protok plina.

Europska unija i ruski LNG

Europska komisija postavila je cilj: EU bi do 2027. trebao prestati uvoziti ruski plin u bilo kojem obliku. U ožujku ove godine europski povjerenik za energetiku Kadri Simson pozvao je tvrtke iz EU-a da se suzdrže od potpisivanja novih ugovora s ruskim opskrbljivačima ukapljenog plina, navodeći kao razlog „rizik od gubitka reputacije".

Unatoč svemu, Rusija je sa 16 posto udjela i dalje drugi najveći opskrbljivač Europske unije ukapljenim plinom – ispred Katara, Nigerije i Alžira. Unija samo iz SAD-a kupuje više.

Uvoz ruskog plina u EU čak je naglo porastao. U prvih sedam mjeseci ove godine oko 52 posto ruskog izvoza LNG-a otišlo je u EU, u usporedbi sa 49 posto prošle godine i 39 posto 2021. Najveći uvoznici ruskog ukapljenog plina u Europskoj uniji su: Španjolska, Belgija i Francuska. Primjera radi, samo Kina uvozi više LNG-a od Španjolske.

Zemlje poput Nizozemske i Španjolske poduzimaju korake da prestanu kupovati ruski LNG, ali potpuno odustajanje od ruskog plina moglo bi potrajati, jer taj energent nije pod sankcijama. Ujedno, mnoge članice EU-a vezane su dugoročnim ugovorima, kao na primjer Austrija – čak do 2040.

„Rusiji se ne može vjerovati"

Što se tiče Moskve, njen „plinski rat", koji je doveo do toga da Europska unija pronađe nove alternativne opskrbljivače i ubrza svoju zelenu tranziciju, trajno je oštetio njen status najvećeg europskog dobavljača plina.

„Mada bi Rusija u budućnosti mogla ponuditi plin po vrlo niskim cijenama, Europljani će pamtiti da ona iz političkih razloga može i raskinuti ugovor u bilo kojem trenutku. Nemoguće je osloniti se na potpise i ugovore ruskih dužnosnika. Rusiji se ne može vjerovati", kaže moskovski ekspert Mikhail Krutikhin.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu