Plavi šljemovi samo posmatrali
11. juli 2008
“Vidio sam deportacije ljudi, etnička čišćenja. Ono što mi najteže pada je nemoć. Nemoć da kao pripadnik UN-ovih plavih šljemova nešto uradiš. Kada su nekome, zbog svih mogućih pravila vezane ruke i kada smiješ samo posmatrati šta se dešava i javiti šta se desilo. Ta nemoć je najgore iskustvo koje sam ikada imao“, objašnjava Henri van de Belt.
Srbi, međutim, nisu vodili računa o mirovnoj misiji Plavih šljemova. Od oko 450 holandskih vojnika oni su silom preuzeli Srebrenicu, a vojnici su samo posmatrali. Borba, kaže Belt, uopšte, nije bila jedna od mogućih opcija. Vojnici su bili oslabljeni, skoro da nisu imali hrane, malo je bilo goriva i nisu imali nalog za borbu.
Borba bi odnijela više žrtava
“Naš kamp bio je u potpunosti pretrpan izbjeglicama. Da je donesena odluka da se vode borbe, Srbima bi bilo lakše da nas sve ubiju. Tada bi bilo još više žrtava, više nego što ih je sada“, ističe on.
Holandski vojnici bili su bespomoćni i nisu mogli učiniti ništa ni protiv deporatacije žena, tvrdi bivši pripadnik Plavih šljemova, Johan de Jonge: “Više nismo imali oružja. Uprkos tome smo pokušali da zaštitimo ljude koliko smo to mogli. Na polovini puta, naši momci su izbačeni iz autobusa, morali su se vratiti nazad u kamp. Ljepše žene starosne dobi između 14 i 30 godina su skidane sa autobusa, potom su odvođene u šumu, a ostatak priče se može samo naslutiti“.
I holadski vojnici u Maršu mira
Johan de Jonge tada je imao svega 20 godina. Odlazak u Srebrenicu bio je njegov prvi profesionalni vojni angažman. Kao i većina drugih holandskih vojnika, ni on nije bio dovoljno pripremljen za događaje koji su ga očekivali na Balkanu. Za brutalnost Srba i njihovo plansko ubijanje.
Ubijanje oko osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo je dobro isplanirano. Odmah nakon strijeljanja bagerima su iskopane grobnice. Kako bi se zatrli tragovi, leševi su u narednim mjesecima više puta prenošeni u sekundarne grobnice. Oko Srebrenice je u posljednjih nekoliko godina otkriveno više od dvadeset masovnih grobnica.
Henri van de Belt i Johan de Jonge su ove godine sudjelovali i u Maršu mira. Načelnik Srebrenice, Abdurahman Malkić je bivšim holandskim vojnicima uputio pozivnicu. Pozivu se odazvalo nekoliko Holanđana i došli su u Bosnu kako bi stanovništvu izrazili svoje poštovanje.
Srebreničani nisu zaboravili
Reakcije stanovništva nisu, međutim, bile samo prijateljske. Mnogi Bosanci reagirali su s odbojnošću. Henri van de Belt to razumije: “Smiju me mrziti. Ne znaju drugačije, jer još ni jedan general nije priznao odgovornost, ja sam donio odluku. Vojnici su ti koji se ponovo vraćaju u Srebrenicu, a ne oficiri i generali“.
Srebrenica se ne zaboravlja. Ne zaboravljaju je kako Bosanci, koji su izgubili članove svojih porodica, tako i holandski Plavi šljemovi, koji su se iz te misije vratili traumatizirani. Ono što ih povezuje je uvjerenje da organizatori genocida Ratko Mladić i Radovan Karadžić što prije trebaju biti izručeni Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu.