Oproštaj od idile

Posjet Facebook stranici šefice Zelenih Simone Peter je i dalje zanimljiv. Reakcije na njezinu kritiku policijskog angažmana u novogodišnjoj noći u Kölnu i kasnije povlačenje te izjave su, mjerene po broju komentara, blago rečeno burne. Naime, ona je najprije u listu Rheinische Post kritizirala kelnsku policiju jer je stotine migranata kontrolirala na temelju njihovog izgleda, odnosno zbog vidljivog sjevernoafričkog podrijetla. Dan kasnije je povukla tu kritiku. Prva njezina izjava izazvala je, samo na toj Facebook stranici, oko 2.400 reakcija, a druga čak 9.000. Eufemistički rečeno, ton komentara je sve samo ne umjeren.

To nam govori da će ove godine rasprava o izbjegličkoj politici i integraciji postati grublja. Može se pretpostaviti da to ima veze s događajima iz prošle godine: najprije s terorističkim napadom u Berlinu, s napadom mladih sirijskih izbjeglica na beskućnike u istom gradu, pa i s do sada neviđenom nazočnošću policije tijekom novogodišnje noći u Kölnu.

Jasno je da se mora diferencirati. To i radi svatko tko je imalo razuman. Na razini statističke greške je broj došljaka koji žele napadati i ubijati svoje domaćine – stanovnike Njemačke. Toga su građani svjesni – posljednja anketa pokazuje da većina njih opasnosti koje nosi izbjeglički val smatraju umjerenima.

Pa ipak, oštri komentari u slučaju šefice Zelenih pokazuju da raste i svijest o rizicima izbjegličke politike. O temi se diskutira drugačije, otvorenije, možda i s manje suzdržanosti nego prije samo nekoliko tjedana. Kao da se događa preokret, kao da se nazire kraj intelektualnih i psiholoških samorazumljivosti koje su trajale desetljećima.  

Neki su od samog početka sumnjali da se kod izbjegličke politike ne radi samo o milosrđu i veličanstvenoj spremnosti da se pomogne, već i o Njemačkoj samoj. Otvaranje granica, kakvo god bilo, bilo je i pokajnički potez za razdoblje od 1933. do 1945. Latentno se tako nacizam još jednom sahranjivao, genocid i masovni teror smeđih košulja su još jednom prevladani – manje politički, a više psihološki. Radilo se tome da se Hitlerovo naslijeđe još jednom zgromi, da njegovo uskrsnuće postane sasvim nemoguće.

Možda je bilo više od pukog slučaja to što je 2012. godine, nedugo uoči izbjegličke rasprave, stigao bestseler koji se bavi upravo ovim strahom, koji literarno inscenira mogućnost Hitlerovog uskrsnuća. Roman „Opet on" Timura Vermesa je fantazija o Hitleru koji se vraća među žive i ponovo osvaja ljude. Uspjeh knjige i filma snimljenog po njoj pokazuju da i dalje traju strah i fascinacija Nijemaca tim zombijem.

To nije promijenila ni Ljetna bajka 2006., kada je Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj otkrilo obrise novog patriotizma, neopterećenog prošlošću. Zaključci su tada bili pogrešni: Nijemci i dalje imaju muke sa svojom zemljom i njenom prošlošću. I dobro je što je tako, jako dobro.

Ne može se to izmjeriti i dokazati, ali svuda lebdi dojam da je otvaranje granica za današnje izbjeglice bilo – između ostalog! – i egzorcizam protiv smeđih duhova nacizma. U tom smislu to je gesta jake simbolike s veoma realnim posljedicama.

Te su se posljedice jedno vrijeme mogle ignorirati – recimo u prvoj polovici prošle godine. Izbjeglice su živjele relativno odvojeno od njemačke svakodnevice. I rasprava je mahom ostajala simbolična, vrtjela se oko pitanja: Što je Njemačka? I više od toga: Što Njemačka želi biti? Odgovor koji je dominirao medijskim napisima bio je da Nijemci žele šarenu i kozmopolitsku zemlju. Potajno se nadalo da će migranti doprinijeti degermanizaciji – simbolično i biološki. Nasuprot tome, bilo je vrlo malo govora o terorizmu i odmjeravanju snaga na javnim mjestima.

Izgleda da se to mijenja. Idealizam, čini se, nije više tako bezbrižan. Raspravlja se i o manje „šarenim" stranama migracije: pokušaji vrbovanja džihadista, opasnost od radikalizacije, ilegalno primanje socijalne pomoći. Sada se otvorenije postavljaju pitanja o tome isplati li se integracija uopće. Politika reagira, zakoni se pooštravaju, obavještajne službe i policija dobivaju šire ovlasti. To su otrežnjujuće vijesti.

Njemačka se uči pesimizmu. Navikava se na činjenicu da nije svuda tako idilično kao u njemačkom ili europskom dvorištu. Izvan te ograde dio svijeta diše drugačije – nikako bolje. To nije ugodna spoznaja. Ali je dobro konačno to priznati jer se mogu izvući bitni zaključci za život unutar naše ograde. Idealizmu treba realizam. Samo tako može razviti punu snagu.