Oproštaj Europe od ruskog plina ima svoju cijenu

Pod pritiskom to sad odjednom ide brzo. Članice Europske unije namjeravaju se što je brže moguće osloboditi uvoza ruske nafte i plina. Ako se ima na umu da preko 40 posto uvoza plina u EU dolazi iz Rusije, jasno postaje kako velika je to zadaća.

Sad uskače SAD. Amerikanci namjeravaju Europljanima u budućnosti isporučivati do trećine njihovih potreba za plinom, koji je dosad dolazio iz Rusije. Već ove godine bi to trebalo biti 15 milijardi kubičnih metara. To je puno, ali ipak samo desetina količine plina koja se uvozi iz Rusije. Isporukama iz SAD-a bi trebali prije svega biti popunjeni europski spremnici plina. Oni su trenutno prilično prazni. Prijetila je opasnost da najkasnije sljedeće zime dođe do nestašice.

Ne biti previše izbirljiv

Nazočnost američkog predsjednika Joea Bidena ne samo na summitima NATO-a i skupine G7, nego i na susretu predsjednika država i vlada EU-a i njegovo obećanje isporuka plina jačaju usput europsko-američke odnose. Oni su patili osobito u vrijeme Donalda Trumpa. S druge strane, kod plina se ne radi o velikodušnosti: za SAD je to prije svega dobar posao, za koji je, koje li ironije, osobito dugo vrbovao u Europi neomiljeni Donald Trump.

SAD neće biti jedini isporučitelj koji će više plina slati u Europu. Europljani namjeravaju svoje izvore plina diversificirati, okrenuti se „isporučiteljima u koje imamo povjerenja", kaže predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Povjerenja možda. Ali, s demokracijom i ljudskim pravima taj posao nema veze, ako se ima na umu isporučitelje nafte i plina kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati ili Katar, prema kojima Njemačka upravo pruža svoja sonde. No, i to je posljedica buđenja uslijed rata: u nuždi čovjek ne smije biti previše izbirljiv.

Politika okretanja od ruskih plinovoda ima svoju cijenu. Ukapljeni plin je načelno skup, jer mora tehnički biti preobražavan. Moraju biti izgrađene luke za tankere, mora biti izgrađena infrastruktura za transport, a toga dosad u Europskoj uniji nema dovoljno. Sve to košta više nego dosadašnja opskrba iz Rusije. Dodatne troškove će snositi potrošači izravno ili neizravno kao porezni obveznici.

Hladni stanovi nisu rješenje

Ima još jedna nezgodna stvar: američki plin se dobiva prije svega frakiranjem, a to je metoda koja je u Europi u puno zemalja zabranjena zbog zaštite okoliša. I to je postalo drugorazredno.

Za Njemačku je izazov još veći nego za prosjek EU-a. Njemačka iz Putinovog carstva uvozi ne samo 40 nego čak 55 posto svoje potrošnje plina. I svaki drugi stan u ovoj zemlji grije se plinom. To je i rezultat dugogodišnje energetske, trgovinske i vanjske politike kojom su najprije socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder, a onda i CDU-ova kancelarka Angela Merkel Njemačku učinili ekstremno ovisnom o Rusiji. Zaokret u Njemačkoj zato ispada još radikalniji nego drugdje u Europi. Načelno su Nijemci spremni na žrtve u tom zaokretu, pokazuju rezultati ispitivanja javnog mnijenja. Ali, nikako nije prihvatljivo ono što je Nijemcima u jednom talk showu preporučio bivši savezni predsjednik Joachim Gauck. „Za slobodu se nekad možemo i smrzavati." Prvorazredni cilj može, štoviše mora biti bolja energetska učinkovitost kod grijanja, kako se to zahtijeva i u izjavi EU-a – hladni stanovi to sigurno nisu.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu