Mučno prerađivanje atentata na Olimpijskim igrama 1972.
6. septembar 2024I danas se Hans Felkl osjeća nelagodno kada čuje buku elisa. Jer, to mu budi sjećanje na tutnjavu dva helikoptera Bell-UH 1, koja ga proganja od 6. septembra 1972. godine.
U to vrijeme, Felkl je bio vojnik Bundesvera stacioniran u vazduhoplovnoj bazi Firstenfeldbruk. Radio je noćnu smjenu u tornju i trebalo je da brine o pilotima koji su ovdje slijeteli. Tada 21-godišnjak je na televiziji pratio dramu u Olimpijskom selu u Minhenu, udaljenom samo 20 kilometara. Tog jutra palestinski teroristi su upali u Olimpijsko selo u kvart izraelskog olimpijskog tima. Upucali su dizača tegova Jozefa Romana i trenera rvanja Mošea Vajnberga i uzeli još devet Izraelaca kao taoce.
Sati straha u Olimpijskom selu
Uveče se osam terorista i njihovih devet talaca ukrcalo u dva helikoptera. Njihov zahtjev da se puste zarobljeni Palestinci iz zatvora u Izraelu i Njemačkoj nije prošao. No, nakon višečasovnih pregovora njemački ministar unutrašnjih poslova Hans-Ditrih Genšer obećao im je bezbjedan prolaz do egipatske prestonice Kaira. Helikopteri bi ih odvezli do aerodroma Minhen-Rim, gdje ih je čekao putnički avion.
Umjesto toga, piloti Savezne granične straže odvezli su ih u vazdušnu bazu Bundesvera u Firstenfeldbruku. Tamo su, prisjeća se Felkl u intervjuu za DW helikopteri stigli oko 22:30, nisko leteći iz Minhena i sletjeli direktno ispred prozora njegove kancelarije u prizemlju.
Fijasko u Firstenfeldbruku
Ovdje su, prema planu policijske jedinice, snajperisti trebalo da ubiju teroriste i oslobode taoce. Ali, plan je pošao po zlu. Otmičari uzvraćaju vatru svojim kalašnjikovima. A na njemačkoj strani se nije znalo ko šta radi. Spasavanje talaca - za ovako nešto se nikada ranije nisu obučavali. Policajci nisu bili povezani radio vezom, a neki su upali u unakrsnu vatru svojih kolega.
Felkl i njegovi drugovi iz Bundesvera nisu bili uopšte obaviješteni da teroristi i njihovi taoci dolaze u Firstenfeldbruk. „Uključili smo se jer smo bili u noćnoj smjeni. Niko nam ništa ranije nije javio." Felkl je zaklon potražio u niši za radijatore dok su meci zviždali kroz vazduh. Rikošet, međutim, pogađa policajca samo nekoliko metara od njegove kancelarije. „Pogođen je Anton Fligerbauer", kaže on. "Tamo je ležao. Zidovi su bili puni dijelića kostiju. Metak ga je pogodio pravo u glavu."
Napad na „festival mira"
Rafali su odjekivali aerodromom do ponoći. Zatim se čula eksplozija. Terorista je bacio granatu u jedan od helikoptera - na taoce koji su još uvijek bili vezani. Kada je svanulo nad Firstenfeldbrukom, postalo je jasno: pored policajca Antona Fligerbauera, smrtno je stradalo još petoro terorista. A niko od izraelskih talaca nije preživio napad.
Njemačka je Olimpijskim igrama u Minhenu željela da pokaže svoje prijateljsko lice svijetu. To je trebalo da bude „festival mira", samo 27 godina nakon rata i ubistva šest miliona Jevreja od strane Nijemaca. Ali, onda su Jevreji ponovo ubijani na njemačkom tlu – a njemačka država se pokazala nesposobnom da ih zaštiti.
40 godina ćutanja
Poslije jednodnevne pauze i komemoracije, nastavljaju se olimpijska takmičenja u Minhenu. Nema izvinjenja političara ni policije za fijasko u Firstenfeldbruku. Nije formiran istražni odbor i niko ne preuzima odgovornost za neuspjelo oslobađenje talaca. Ili zbog neprihvatanja pomoći izraelskih specijalaca.
Međutim, rođaci žrtava morali su decenijama da se bore da bi uopšte dobili pristup istražnim aktima. Tek 2022. godine, na 50. godišnjicu, savezna vlada i rodbina poginulih postigli su sporazum o obeštećenju poslije decenija sporenja.
„Svjedoci, žrtve i njihove porodice tretirani su skoro kao neka tamo dosadna rodbina", kaže Ludvig Špenle. On je bavarski komesar za antisemitizam i bavi se prerađivanjem posljedica napada. Savezna Republika Njemačka je tada zakazla pred terorom. „Ono što se dogodilo nakon toga je takođe dramatičan neuspjeh države", rekao je Špenle u intervjuu za DW 2022. „Ljudi su htjeli da sve zaborave veoma brzo i veoma svjesno. O tome se ćutalo. I nije bilo javnog sjećanja." Tek posljednjih desetak godina se sve nastoji preispitati i na to podsjećati – na primjer spomen obilježjem u Olimpijskom parku. Dok se komemorativni događaji održavaju u Firstenfeldbruku od 1997. godine.
Trauma potisnuta – popijte čašu konjaka!
Vratiti se dnevnim obavezama što je prije moguće - to je važilo i za ljude poput Hansa Felkla 1972. godine. Ponovo se počelo s letovima u Firstenfeldbruku dok je olupina još stajala ispred tornja, sjeća se Felkl. U to vrijeme nije bilo psihološke podrške, a često su ljekari preporučivali čašu konjaka nakon šoka.
„Pokušavate da potisnete takva traumatska iskustva", kaže Ana Ulrike Berghajm. Predsjednica Istorijskog udruženja Firstenfeldbruk godinama je tražila svjedoke napada. I pronašla je ljude kao što je Hans Felkl. Kada hoda hodnicima u tornju u vazduhoplovnoj bazi, u gotovo svakoj prostoriji može da kaže ko je tamo bio u noći 6. septembra 1972. godine.
„Kako se nosiš sa sjećanjem?“
„Ljudi koji su bili tamo sigurno to nisu preradili", rekla je Berghajm za DW. „Mnogi svjedoci tek sada istupaju jer su tek sada u fazi kada mogu da govore o tome." Nisu samo rođaci žrtava ti koji su dugo bili zapostavljeni, kaže Berghajm. "Za 50 godina nikada nije bilo zvanične brige o onima koji su tu noć bili na službi, o policajcima, pripadnicima vazduhoplovnih snaga, vatrogascima na koje je pucano dok su gasili požar. Niko od ovih ljudi nikada nije upitan za 50 godina: kako se nosite sa sjećanjima?"
Hans Felkl danas otvoreno govori o svojim iskustvima u noći 6. septembra 1972. Na primjer, o tome kako je vidio tijela Andrea Špicera i Josefa Gutfrojnda u helikopterima, još uvijek vezanim za svoja sjedišta. Kaže da još nije tražio kontakt sa rođacima žrtava. Nije htio da se nameće. Ako bi neko s njim da razgovara, to je nešto drugo. Čak i više od 50 godina nakon masakra u Minhenu, još mnogo toga ima da se kaže.
Ovo je aktuelizovana verzija teksta iz 2022.
Tekst je prethodno objavljen na njemačkom jeziku.
Pratite nas i na Facebooku, preko "X", na Youtubeu, kao i na Instagramu