Njemački srednjoškolci prvi put u “Maršu živih"
13. maj 2019
Tinejdžeri i dvoje odraslih sjede na ruševini objekta u blizini stare željezničke pruge u Aušvicu. Pitaju se da li sjede na ostacima razorene gasne komore? Ili podzemnog skladišta? Znaju da su te ruševine nekada bile u okviru koncentracionog logora, gdje je ubijeno skoro 1,5 miliona ljudi, ipak im se njihova tadašnja namjena čini daleko od stvarnosti.
Svi nose iste plave jakne s natpisom "Marš živih". Bedževi sa logom "MoRah 2019" („March of Remembrance and Hope – Marš sjećanja i nade) pričvršćeni su na njihove plave ruksake. MoRaH je jevrejska nevladina organizacija sa sjedištem u Beču. Od 2005. godine ona koordinirala ekskurzije studenata u Aušvic-Birkenau u okviru "Marša živih”.
Ali ove godine prvi put MoRah je organizovao dolazak tinejdžera iz Njemačke. Prema riječima Philipa Doczija, predsjednika MoRaH-a "ovogodišnji "Marš živih” je izuzetan, ne samo za ove mlade Nijemce, već i za našu organizaciju". Grupa od 200 srednjoškolaca i profesora došla je u Poljsku čak iz Oranienburga u Brandenburgu, kako bi učestvovala u godišnjem maršu, dužine tri kilometra, koji vodi od logora Aušvic do logora Birkenau u Poljskoj. Inicijator ovog putovanja je bio gradonačelnik Oranienburga.
Teški razgovori
Mladi i stari, Jevreji, hrišćani i muslimani iz preko 40 zemalja došli su na "Marš živih". U Birkenau su svi skupa prisustvovali koncertu u spomen žrtvama. Okupili su se oko široke bine, podignute iznad ruševina Birkenaua. Sa pozornice su izraelski, jevrejski i međunarodni zvaničnici osudili antisemitizam. Mnogi prisutni su bili poneseni emocionalnim svjedočenjem preživjelog holokaust Edwarda Mosberga.
I bugarska i grčka delegacija su prvi put učestvovale u Maršu živih. Njegova svetost arhiepiskop carigradski novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I, koji je duhovni vođa oko 300 milijuna pravoslavaca u cijelom svijetu, održao je govor o bratstvu i solidarnosti. Na tri ogromna ekrana prenošen je koncert. Za one koji ne razumiju hebrejski, sve je bilo titlovano na engleski jezik.
Događaj bez presedana
Ali njemačka grupa, na koju sam slučajno naišla, stajala je predaleko da bi mogla nešto da vidi. Osim toga nije svako znao ni engleski jezik. Tinejdžere vodi Christian Reich (Kristijan Rajh), pastor iz Srednjoškolskog centra Georg-Mendheim u Oranienburgu. "Ovo mjesto je strašno", kaže mi.
Malo prisutnih zna da su tu i mladi Nijemci. Na tablama, koje su postavljene oko rampe za ulazak u Birkenau ne piše da je i Njemačka jedna od zemalja čiji predstavnici učestvuju na skupu. Ali pominju Austriju.
To je možda razlog što tinejdžeri iz srednje škole Theresianum u Beču izgledaju opuštenije i samopouzdanije u odnosu na svoje vršnjake iz Njemačke, koji nastupaju puno stidljivije od drugih.
Nije mi bilo dozvoljeno da pitam njemačke srednjoškolce kako se osjećaju na "Maršu živih". Ali pastor Reich želio je da govori u njihovo ime. "Ovo je previše za njih", rekao je on, „to je emocionalno težak izazov, emocionalno teško iskustvo".
Da li su bili pripremljeni na to da će vidjeti logor za istrebljenje ljudi? I da će koračati zajedno sa unucima žrtava? Reich odmahuje.
Srednjoškolci iz Austrije su za razliku od vršnjaka iz Njemačke otvoreniji. Olga Koller, koja je nastavnica u Theresianumu, kaže da učenike svaki put pripremaju „veoma dobro prije odlaska na Marša živih".
Kollerova objašnjava da u Austriji djeca ne znaju od malih nogu šta su njihovi djedovi i bake radili tokom Drugog Svjetskog rata. Put u Auschwitz-Birkenau sa organizacijom MoRaH je fakultativan.
Problem sa podučavanjem mladih o holokaustu?
Austrijski učenici ne plaše se da odgovore na najteža pitanja. Na primjer, kako su se osjećali kada su vidjeli kosu plavih Jevrejki, nabijenu iza stakla. Ili odjeću za bebe, flašice i cucle ... Oni znaju šta se tu dešavalo.
"Zašto nema austrijske ili njemačke zastave?", pita jedan od tinejdžera svog prijatelja. "Austrijska zastava je u redu" Ali njemačka? Pa to bi bilo nemoguće ".
Michel Gurari, koordinator Evropskog marša živih -organizacije koja se bori protiv antisemitizma u Evropi, kaže mi da "Evropska zajednica mora uzeti proaktivan pristup borbi protiv rasizma i mržnje prema njihovim jevrejskim zajednicama. EMOTL blisko sarađuje sa Evropskom komisijom i priprema zajedničke obrazovne aktivnosti za srednje škole u državama članicama". Ali ni Gurari ne zna zašto njemački tinejdžeri prvi put učestvuju u martovskom Maršu živih tek sada.
Da li Njemačka ima problema sa podučavanjem mladih o holokaustu? Studija Instituta Koerber iz 2017. godine pokazala je da mnogi njemački tinejdžeri ne znaju šta je holokaust, a da 47 posto njih nikada nije čulo za postojanje logora smrti. Stručnjaci Instituta u međuvremenu izražavaju zabrinutost što pojedine njemačke pokrajine ne nude istoriju kao poseban predmet u srednjoj školi. Ali, Gurari se nada da će se to promijeniti.
Razviti drugačiju svijest
"Želimo da razvijemo drugačiju svijest među njemačkim učenicima", nastavlja on. Ne govorimo o kolektivnoj krivici za holokaust. Kako možete okriviti petnaestogodišnjaka za ratne zločine koje su počinile prethodne generacije?", kaže Gurari i nastavlja: "Zato EMOTL podučava djecu kako da razviju odgovornost I kako da se suprotstave antisemitizmu u svojim lokalnim zajednicama. „Antisemitizam nije samo Aušvic već su to i napadi na jevrejske zajednice u Briselu, Pitcburgu ili San Diegu, a da se pri tom ne osjećate krivim"
Gurari i Doczi su naglasili značaj ovogodišnjeg "Marša živih". Mnogi političari, uključujući premijera Rumunije Vioricu Dancili ali i ambasadorice SAD-a u Poljskoj Georgette Mosbacher prisustvovali su ovogodišnjem „Maršu živih". Nedostajao je samo njemački ambasador u Poljskoj.
Stanovnici poljskog Oœwiêcima, grada u blizini logora smrti, bili su zapanjeni činjenicom da su njemački srednjoškolci prvi put bili na ovoj manifestaciji. Jedna Poljakinja pokazala je na stare zgrade u blizini glavnog gradskog trga. "Tokom rata, mnogi podrumi ovih zgrada su obnovljeni kako bi sakrili Jevreje. A stradalo je i mnogo Poljaka. ", kaže ona i zaključuje: "I Nijemci bi trebali dolaziti ovdje da to vide.