Njemački internet-džihad

Na aerodromu u Frankfurtu, 2. marta 2011. godine, dvadesetjednogodišnji Arid Uka je ubio dva američka vojnika i teško ranio još nekoliko. Njegov motiv: mržnja prema vojnicima stacioniranim u Afganistanu. Prije toga je na internet-stranici YouTube gledao video koji prikazuje kako američki vojnici siluju muslimanke. Kasnije se saznalo da je Uka često posjećivao islamističke internet-forume za diskusiju i redovno gledao video-snimke radikalnih propovijednika. Ali, izgleda da nikad nije imao direktnog kontakta sa džihadistima.

Za Aleksandera Ajsfogela (Alexander Eisvogel), potpredsjednika Savezne službe za zaštitu ustava, Arid Uka je tipičan slučaj samoradikalizacije internetom. Ajsfogel je ove godine za novine FAZ rekao da trenutno svjedočimo "Džihadizmu 2.0, jednoj vrsti 'virtualnog džihada'". Smatra da sada internet ostvaruje ono što su ranije nudili samo propovjednici, molitvene zajednice ili vjerske škole: formiranje društvene grupe koja utječe na druge.

Od faksa do Fejsbuka

Ovakav razvoj je u Njemačkoj relativno nov. Fondacija za nauku i politiku u Berlinu (SWP) je proučila džihadističku propagandu posljednjih 15 godina i sada izradila zbirno istraživanje o tome. Prema tom istraživanju, oko 2000. godine internet još nije igrao veliku ulogu. Tada je Al Kaida još slala izjave faksom ili snimala videokasete, koje je potom slala Al Džaziri. Ali, ubrzo nakon napada 11. septembra 2001. godine, postali su utjecajniji forumi na arapskom jeziku koji su hvalili džihad.

Kako objašnjava Gido Štajnberg (Guido Steinberg), istraživač terorizma za SWP, između 2003. i 2008. godine bilo je mnogo zapanjujućih objava na internetu. U to spada i egzekucija američkog biznismena Nikolasa (Nicholas) Berga, 2004. godine. Prema berlinskom istraživanju, u to vrijeme su terorističke skupine svoje snimke još uvijek objavljivale same. U istraživanju piše i da se sada sve češće javljaju simpatizeri i pristalice tih skupina, iako su mnogi važni internet-aktivisti organizacija kao što je Al Kaida mrtvi ili u pritvoru. Prema istraživanju, popularnošću Fejsbuka ili Tvitera džihadisti su svoje aktivnosti premjestili i u društvene mreže i propaganda sada dolazi iz mnogih zemalja širom svijeta.

Od propagande do terorizma

Džihadistička internet-propaganda 2005. godine počela je i u njemačkom govornom području. Međutim, u ranoj fazi propagandisti još nisu radili toliko profesionalno, rekao je stručnjak za terorizam Štajnberg u razgovoru za DW. S jedne strane, snimili su jako atraktivne propagandne video-klipove i preveli arapske tekstove na njemački, kako bi ih učinili dostupnim za širu javnost. "S druge strane, u mnogim slučajevima je za sigurnosne službe bilo poprilično jednostavno saznati ko stoji iza tih aktivnosti."

Zbog toga je u prošlom desetljeću u Njemačkoj bilo moguće uhapsiti mnoge utjecajne osobe te internet-scene, tvrdi on. Međutim, on kaže i da se te osobe stalno zamjenjuju novim. Smatra da je važan primjer za to grupa "Zajednica Abrahama", zabranjena u ljeto 2012. Štajnberg kaže da su se vodeće ličnosti povukle iz Njemačke, ali nastavljaju širiti svoju propagandu – iz inostranstva. "To nas mora zabrinjavati, jednostavno zato što se ti sadržaji stalno šire na internetu." Prema Štajnbergu, moguće je da ti džihadisti više ne šire samo propagandu, nego pokušavaju i izgraditi terorističke strukture.

Posebni put Njemačke

Izgradnja terorističkih struktura se u Njemačkoj prošlih godina razvila drugačije nego u drugim zemljama. Izgleda da je jezička barijera prema arapskoj propagandi za mnoge radikale koji žive u Njemačkoj dugo bila previsoka, smatra Gido Štajnberg. "Njemačka scena je pod snažnim utjecajem regruta turskog i kurdskog porijekla i oni su se prošlih godina u većini slučajeva priključivali uzbečkim organizacijama."

To je specifičnost Njemačke i vjerovatno je povezano sa jezikom, kaže Štajnberg. To je zbog toga što turski i uzbečki jezik imaju zajedničke korijene, kao što su i ta dva naroda, Turci i Uzbeci, srodna. Uzbečke grupacije kao "Islamska unija džihada" ili "Islamski pokret Uzbekistana" su privukli zainteresovane mlade muškarce, koji su zatim obučavani da budu borci.

Modernim sredstima protiv modernih vremena

Slučaj Arida Uke sa aerodroma u Frankfurtu na drastičan način pokazuje da obuka u terorističkom kampu nije uvijek potrebna. On je izgleda podlegao fascinaciji internet-propagande na njemačkom jeziku. Za Gida Štajnberga to nije iznenađenje: "Način izrade se iznimno profesionalizirao." Smatra da su prije svega video snimci postali važniji i kasnije zaista doprinijeli radikalizaciji, koja se silno ubrzala zbog snimaka.

Bečki naučnik Niko Pruha (Nico Prucha) se u istraživanju SWP-a čudi toj vrsti propagande: "Ironično je što džihadisti koriste najmoderniji način komunikacije za borbu protiv modernosti". Stručnjak za terorizam Štajnberg upozorava: "Ako je to trend budućnosti, sva borba protiv terorizma se mora organizovati na potpuno nov način."

Štajnberg ne vidi jedinstven recept za rješenje problema. Smatra da postoji mnogo dobrih, različitih pristupa. Međutim, piše on u istraživanju SWP-a, u Njemačkoj nema više od nekoliko stotina džihadista i nekoliko hiljada pristalica i simpatizera. Zbog toga bi se nakon pritvora moglo pokušati uvjeriti poznate ličnosti džihadističkog miljea da se toga odreknu. Potom bi oni mogli ubijediti scenu da je oružana borba pogrešan put.

Autor: Klaus Jansen/Melina Borčak

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić