Nezadovoljstvo kao stil života mladih u BiH

„Ćuti Jelena, ne pričaj ništa i klimaj glavom, tako su nas naučili“. To je ironična poruka sarajevskog konceptualnog umjetnika Damira Nikšića mladoj Prijedorčanki Jeleni Topić. Ona je svakodnevno u proteklih mjesec dana stajala nepomično na drvenoj kutiji u centru Prijedora. Da li je riječ o performansu ili protestu, još uvijek se ne zna. Iako nemaju nikakva saznanja, građani BiH i regiona slično tumače Jelenin čin. Većina smatra da iza svega stoji nezadovoljstvo i nezaposlenost, da mladi u ovoj zemlji nemaju budućnost, a da samo rijetki imaju hrabrosti i volje da pokažu svoj očaj. Studentica Andrea Lazičić iz Brčkog svoje vršnjake opisuje kao veoma pesimistične. Ni ona nije izuzetak. „Ništa mi ne ukazuje na lijepu budućnost. Moje želje su skromne, da završim fakultet, da se zaposlim i da ostanem ovdje. Međutim, realnost mi pokazuje nešto sasvim drugo.“

Mladi u BiH su prepušteni sami sebi

Nikšić vjeruje da je vrijeme ideoloških borbi prošlo, da se svaki mladi čovjek bori isključivo za goli opstanak, za posao i život dostojan čovjeka, a da su država i političari previše uzeli, a nisu zauzvrat dali baš ništa. „15 milijardi dolara strane pomoći je nestalo. I sad bi oni da mladi volontiraju i idu po radnim akcijama. Taj voz je prošao. Mi smo kao Jelena prepušteni sami sebi. Došli smo do onog što je materijalna osnova svega, to je berza rada i radna mjesta“.

Kako tumačiti pune kafiće po bosanskohercegovačkim gradovima, nasmijana lica mladih ljudi koji satima ispijaju kafe? Mnogi će reći kako suštinski i nisu nezadovoljni sve dok imaju od čega platiti kafu. Goran Zorić, aktivista iz Prijedora, smatra da ljudi i te kako jesu isfrustirani i očajni ali da jednostavno ne znaju izraziti svoje nezadovoljstvo i da ih očigledno tome treba naučiti. „Svakodnevno raspoloženje na ulici i u kafani ne treba uzimati kao pokazatelj sreće i zadovoljstva. Riječ je jednostavno o velikoj pasivnosti i osjećaju bespomoćnosti koji mladi osjećaju ovdje“.

Nisu inertni samo mladi, inertan je sistem

Razloga za pobunu ima mnogo, smatra Goran. Situacije iz svakodnevnog života obeshrabruju mlade da učine bilo šta jer su se mnogo puta razočarali, vjeruje on. „Bilo bi interesantno provjeriti spiskove pripravnika u državnim službama i liste podmlatka političkih partija. Siguran sam da će se imena u velikom postotku podudarati. Ja sam davno odustao od traženja posla u takvim firmama, jer jednostavno nema smisla“, kaže Goran.

Nevolja je još veća, kaže filozof i sociolog Dragan Bursać, što su ljudi navikli živjeti sa svojim nezadovoljstvom pa promjene niko ne traži, najmanje mladi. „Ta apatija kao da je poslala folklorni dio života, „lajf stajl“. To je život od danas do sutra, prekosutra vas puno i ne interesuje. Neki planovi kod većine mladih ne postoje, da ne govorim o životnoj ušteđevini, o brizi za zdravlje, bazičnim stvarima koje su totlno zapostavljene“, kaže Bursać.

„Svi bi otišli da mogu“

29-godišnja Banjalučanka Dijana Gajić jedna je od onih koji imaju posao. Pored toga, osnivačica je muzičke grupe „Catrin Noise“. Iako ne spada u onu pasivnu većinu, nego se na više polja bori kako zna i umije, smatra da mlade nikako ne treba kriviti za položaj u kojem se nalaze. „Ne volim reći da su mladi inertni, sistem je inertan. Znam mnoge koji su deprimirani i isfrustrirani jer su puno toga učinili, ozbiljne stvari pokretali, a i dalje ih niko ne priznaje. Oni su prisiljeni da ozbiljno ramišljaju o odlsku“, ističe Gajić.

Jedan od takvih je Duško Stanivuk. Završio je filmsku i pozorišnu režiju na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a već svima poznata Jelena Topić mu je prijateljica s klase. O njenom „projektu“ ne zna mnogo i ne želi da govori. Zna samo da svi skupa čine generaciju bez budućnosti. Iza njega su brojni projekti, već šestu godinu organizuje festival studentskog filma „Dukafest“. Obeshrabren je na svakom koraku jer su, kako kaže, vlasti u BiH potpuno nezainteresovane za mlade i njihove ideje. „Čim mi se ukaže prilika, odlazim odavde. Neću se ni osvrnuti. Uložiš godine pokušavajući nešto i to nema nikakvog odjeka. Sredstva koja mi dobijemo za organizaciju festivala koji traje četiri dana, su mjesečna plata jednog zaposlenog u ministarstvu“. Entuzijazam, smatra Duško, nije vječan.

Španac Nestor Ruiz pet godina živi u Banjaluci. Kad je došao, vidio je BiH kao zemlju mogućnosti, međutim stvarnost ga je, kako kaže, demantovala. Zanimljivo je, ističe, koliko se ljudi ne bore za ono što im pripada. Nedavno je bio u Madridu gdje su protesti mladih svakodnevna stvar. „To mi ovdje fali. Ipak za pet godina koliko sam tu, vidim promjene. Počeli su mladi izlaziti na ulice ali to je nedovoljno. Ovdje nema kulture protestai aktivizma“, kaže Ruiz.

Ranije je Nestor u Banjaluci vidio svoju budućnost. Smatra da je BiH divna zemlja sa sjajnim ljudima, ali je kaže, prisiljen da uskoro ode i potraži sreću na nekom drugom mjestu, kao i mnogi njegovi prijatelji koje je stekao u Bosni I Hercegovini.

Autorka: Aleksandra Slavnić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić