„Netanjahu vjeruje u to što priča“
4. juni 2018
DW: Gospodine Lintl, posjeta Netanjahua dolazi u osjetljivom trenutku, Bliski istok je ponovo u previranju, a Izrael ukazuje na prijetnju koja dolazi od Irana. Kako se Njemačka pozicionira prema tome?
Peter Lintl: Iransko prisustvo u Siriji predstavlja neposrednu prijetnju po Izrael. Ovdje Njemačka stoji na strani Izraela i u potpunosti priznaje pravo zemlje na samoodbranu od Irana koji prijeti iz Sirije. Pri tome Njemačka insistira na mirnom rješavanju konflikata.
Drugačije stvari stoje oko atomskog sporazuma sa Iranom.
Tu zbilja postoje velike razlike u stavovima. Njemačka drži da je atomski sporazum sa Iranom bio korak u dobrom pravcu. Izrael smatra da sporazum Teheranu otvara mogućnost da razvija atomsku bombu i to zahvaljujući sporazumu koji mu daje tobožnji legitimitet.
Svakako će se pričati i o posljednjim događajima u Pojasu Gaze. Desetine ljudi su stradale.
U Njemačkoj se postavlja pitanje da li je stvarno bilo neophodno upotrebljavati snajpere. Međutim, na granici (Pojasa Gaze i Izraela, prim. red.) nisu bili samo demonstranti već i osobe koje su htjele da pređu graničnu ogradu. Prema tvrdnjama izraelske vojske, akcijom su spriječeni napadu. Ali to je spolja teško procijeniti.
U suštini su nedavni izgredi nastavak osnovne problematike koja se zasniva na izolaciji i teškim životnim uslovima Palestinaca u Pojasu Gaze. Treba ipak primijetiti da Palestinci, koliko god očajni bili u ovoj situaciji, takođe doprinose konfliktu. Kada ka Izraelu puštaju papirne zmajeve išarane kukastim krstovima ili sa molotovljevim koktelima, to baš i ne doprinosi utisku da je riječ o mirnim protestnim marševima.
Njemačka i Izrael različito gledaju i na položaj Jerusalima kao potencijalnog glavnog grada.
Njemačka odbija prebacivanje ambasada u Jerusalim zbog činjenice da je Izrael 1980. anektirao Istočni Jerusalim i proglasio grad ujedinjenom prijestonicom. Od tada su donijete dvije rezolucije UN koje su zahtjevale od država da povuku ambasade iz Jerusalima, ukoliko su ih tamo imale. Na taj način je trebalo pokazati da međunarodna zajednica i dalje priznaje rješenje sa dvije države, to jest granice iz 1967. godine. To treba znati kada se posmatra njemačka pozicija. Svaka ambasada koja se otvori u Jerusalimu naravno znači implicitno priznanje aneksije.
U Izraelu je zastupljena teza da Evropljani, iz relativno bezbjednog okruženja u kojem žive, teško mogu da shvate pod kakvom prijetnjom žive Izraelci. Tako je nedavno pisao i list Jerusalem Post. Kako Vam djeluje taj argument?
S jedne strane je to naravno tačno. Mislim da mnogi Evropljani teško mogu da se stave u kožu Izraelaca. Ne mislim tu samo na trenutnu situaciju, recimo raketne napade iz Gaze ili krvavi rat u susjednoj Siriji. Više se radi o shvatanju da traje stogodišnji konflikt sa Palestincima. O legitimitetu postojanja Izraela se još diskutuje. Mnogi u Evropi ne mogu da pojme kakva nesigurnost proizilazi iz toga.
Doduše, taj argument se u Izraelu koristi i kako bi se Evropljani ućutkali. Kaže se da Evropljani treba da se uzdrže jer nemaju pojma o čemu pričaju. Iz evropske i njemačke perspektive treba naravno pažljivo vagati situaciju. S jedne strane postoji pravo na kritiku, sa druge strane treba razumjeti izraelske pozicije.
U Njemačkoj i Evrope je osim uobičajenog desničarskog sve prisutniji i islamski antisemitizam. Kako se to tumači u Izraelu?
Izraelci su naravno zabrinuti zbog svake forme antisemitizma, a manje je važno je li on islamski, desničarski ili ljevičarski. Islamski motivisani antisemitizam često je u vezi sa bliskoistočnim konfliktom. On je doveo do toga da je pogled muslimanskih ili arapskih zemalja na Izrael od početka negativan.
Interesantan je jedan drugi razvoj: mnoge konzervativne vlade – recimo u Poljskoj ili Mađarskoj – kao i Trampova administracija u SAD sa skepsom gledaju prema arapskom svijetu. Te vlade objašnjavaju njihovo protivljenje migraciji između ostalog time što, kako kažu, došljaci ne dijele zapadne vrijednosti. I što, kako dodaju, sa sobom donose antisemitizam.
Dvije nedavne studije međutim dokazuju da odlučni procionistički kurs koji zastupaju neke konzervativne vlade na neki način prekriva latentni antisemitizam koji je mnogim desnim vladama u istočnoj Evropi makar djelimično inherentan. Paradoksalno, ovako se miješaju procionistički stavovi sa antisemitskim motivima.
Benjamin Netanjahu je sporan političar. Njegovi kritičari kažu da prenaglašava prijetnje spolja kako bi profitirao među biračima. Šta Vi mislite?
To je u neku ruku tačno. On zbilja ubjeđuje birače tako što se pozicionira kao kakav „Mister Bezbijednost" Izraela. To se jasno vidjelo u posljednjoj kampanji. Kada mu se smiješio poraz, on je igrao na kartu bezbjednosti. Za to je potreban neprijatelj i tu je ulogu Netanjahu namijenio izraelskim Palestincima, dijelom i Iranu. On je upućen da igra na tu kartu.
Sa druge strane, Netanjahu je ubijeđen u svoje stavove i ne može se proglasiti čistim cinikom. Njegova kritika na račun atomskog sporazuma sa Iranom recimo proističe iz ozbiljnog ubjeđenja da je sporazum loš za Izrael. Nebitno je što Evropljani to vide drugačije.
Jedan moj izraelski kolega ove različite poglede na prave ili navodne prijetnje po Izrael tumači hiperbolično: to što je neko paranoik, ne znači da nije progonjen. Tako da naravno da Netanjahu svojom retorikom skuplja političke poene. Ali on to sve ozbiljno misli.
*Peter Lintl, 1981, pri berlinskoj Fondaciji za nauku i politiku vodi projekat „Izrael u konfliktnom regionalnom i globalnom okruženju". Lintl je bio naučni saradnik na Institutu za političku nauku u Erlangenu, a istraživao je i studirao političke nauke, istoriju i filozofiju u Erlangenu, Haifi i Tel Avivu.