Michel Houellebecq objavljuje posljednji roman

"Uništiti" naziv je novog romana Michela Houellebecqa - "Anéantir" na francuskom. To dobro odgovara: "s'anéantir" znači "uništiti se" i "nestati". U svom novom romanu, popularni najčitaniji živi francuski pisac govori o europskom društvu koje nestaje, što doživljavamo posljednje desetljeće s usponom desnih populističkih i desnih konzervativnih stranaka.

Najveći dio radnje odvija se u predsjedničkoj kampanji za francuske izbore 2027. Ministarstvo privrede radi na tome da ministar privrede, financija i proračuna Bruna Jugea dobije mjesto predsjednika. Paul Raison, koji je zapravo glavni lik romana, aktivno podupire napore dok oživljava uspavanu vezu sa svojom suprugom Prudence. Sve dok mu bolest ne preokrene život. Uključeno je i malo špijunskog trilera; Houellebecqovim romanima nikad ne nedostaje napetosti. "Uništiti" nije iznimka.

Najkasnije od njegovog bestselera "Potčinjavanje" , Michel Houellebecq je poznat kao provokativan politički autor koji svojim romanima analizira suvremena dešavanja. 

"Uništiti" je također portret ere koja nestaje - ere u kojoj su muškarci imali neosporan autoritet tumačenja života i društva.

Muškarac u romanu razmišlja o odluci svoje šogorice, bjelkinje, koja ne može imati djecu, da umjetnom oplodnjom dobije crno dijete. To što smatra da je nemoguće jedva je iznenađujuće; činjenica da on zamišlja da je to možda učinila samo kako bi ponizila svog muža (njegova brata), koji je također bijelac, primjer je koliko je briljantan Houellebecqov prikaz onoga što se trenutno naziva "toksična muškost" - muškarci koji na žene gledaju kao na neprijatelje, na brak kao zatvor, na djecu kao teret, a na ljude crne boje kože kao inferiorne. Kratko rečeno: muškarci koji se i dalje žale na emancipaciju žena i osoba s različitim bojama kože i koji brzo posežu za bočicom kad im se pojavi neki uznemirujući osjećaj.

Njihova egzistencija je sukladno tome bez radosti - i Houellebecq to ne krije. Njegovi muški likovi, bijele boje kože, oko kojih se u konačnici vrte sve njegove knjige, uvijek su jadni, on ih ne štedi ni poniženja ni slabosti. Isto vrijedi i za njegovog glavnog lika Paula, koji na početku romana otkriva kako već godinama nije spavao sa svojom ženom: „Prudence nije bila žena stvorena za seks, barem se Paul pokušao uvjeriti u to, bez pravog uspjeha, jer je u osnovi vrlo dobro znao da je Prudence stvorena za seks jednako kao i većina žena, a možda čak i više od njih."

Likovi ne uništavaju sami sebe, oni nestaju

Houellebecq svojim muškarcima ne dopušta ni iluzije ni osobnu sreću: tačno u onom trenutku kada je Paul konačno ponovno otkrio svoju ljubav prema Prudence, dijagnosticiran mu je rak jezika, uz najavu: ili će jezik biti uklonjen ili će umrijeti. Nije iznenađujuće, on odlučuje izgubiti život, a ne jezik. Naravno, supruzi ne govori da bi imao veće šanse za preživljavanje da je bio operiran; njen posao je da se požrtvovno brine dok on ne nestane.

Inače, homoseksualni francuski pisac Édouard Louis opisuje muškarce slično kao Michel Houellebecq, baš kao i francusko-marokanska spisateljica Leïla Slimani. Za razliku od Houellebecqa, Louis i Slimani priznaju da su društvene strukture te koje pogađaju njihove muškarce, na primjer siromaštvo, rasizam, kolonijalizam i društvena nejednakost.

Kod Houellebecqa, s druge strane, nesreća njegovih likova je posljedica prirode ljudi koji se vrte u njegovim knjigama: muškarci su vođeni seksom i osjećaju se nepravedno potčinjenima (iako imaju najveću moguću financijsku i političku moć), žene zapravo žele u svom srcu radije biti kod kuće, odgajati djecu i požrtvovano se brinuti o bolesnim članovima obitelji.

Eskapizam za francuske desničarske nacionaliste

Fikcije u Houellebecqovim knjigama pripadaju prošlosti za kojom neki još uvijek sjetno plaču, a koja će biti istaknuto zastupljena u francuskoj predsjedničkoj predizbornoj kampanji 2022., kako u slučaju desničarske populistkinje Marine le Pen, tako i radikalnog kandidata Érica Zemmoura, koji u osnovi obećava vratiti Francusku natrag u navodno tako slavne1960. godine. 

Nekima se to sviđa. Euronews tako prenosi kako je jedan kupac u pariškoj knjižari ovih dana rekao o Houellebecqu: "On je heteroseksualni muškarac, bijele boje kože, to je ono što nam danas treba, to je prava književnost, nepatvorena, iskrena."

Houellebecqovi romani su bijeg koji je tako hitno potreban francuskim desničarskim konzervativcima - jer je zemlja, kao i druge europske demokracije, već dugo u novoj sadašnjosti u kojoj žene i ljudi, koji nisu bijele boje kože, također polažu pravo na političku moć, a spolovi - ne samo muškarci i žene - žele biti ravnopravni. Toga se neki plaše.

Majstorska stvar u Houellebecqovoj literaturi je da on to upravo jasno pokazuje: na kraju svog života Paul razmišlja o tome kako je on kroz život prošao "sa strašnim nerazumijevanjem". A upravo to pokazuju Houellebecqovi romani, zbog toga se čitaju stalno iznova, i to s velikim književnim užitkom: oni dopuštaju svakome da se uvuče u glavu nekome ko se plaši ravnopravnog društva i ko bi radije bio usamljen nego da se otvori prema jednakosti ljudi.

Iznenađujuća najava autora

"Uništiti" će ostati Houellebecqov posljednji roman, najavio je autor u zahvalnici: "Srećom, upravo sam došao do pozitivnog saznanja; za mene je vrijeme da prestanem." To bi moglo zvučati tužno, kako to na primjer piše autorica Julia Encke u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, koja pita: "Želi odustati? Sada? Zašto?"

Pri tome je odgovor očit. Michel Houellebecq zna kada je vrijeme da napusti pozornicu. U bezbrojnim romanima ispunio je svoju želju: ovjekovječiti usamljenost muške egzistencije u patrijarhatu u književnosti. Uspio je. Bravo! - i Zbogom.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu