Nema sigurne luke za ratne zločince - nigdje!
13. juli 2018
Za Muniru Subašić, predsjednicu Udruženja Majki enklava Srebrenice i Žepe, bio je to pomalo očajnički potez: na svečanosti povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici ona je njemačkom kriminalnom inspektoru Klausu Zornu uručila spisak sa 22 tisuće imena pripadnika Vojske RS iz 1995. godine. Na spisku su navedeni svi pripadnici vojske – od zapovjednika, preko običnih vojnika sve do pomoćnog osoblja. Munira Subašić je uvjerena, da se na tom spisku nalazi veliki broj osoba koje su više ili manje aktivno sudjelovali u genocidu.
U presudama Haaškog tribunala i Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine jasno je rečeno kako je u srpnju/julu 1995. u Srebrenici izvršen genocid. U nizu presuda koje su nakon toga uslijedile čitav je niz osoba osuđen zbog sudjelovanja u tom genocidu ili pomaganja u njegovom izvršenju, među njima i Ratko Mladić i Radovan Karadžić kao najodgovorniji za zločin.
Stara lista – novo čitanje
No sve dosadašnje presude čine samo vrh ledenog brijega onih koji su ili u genocidu ubijali, ili logistički omogućavali da ga se sprovede. Ubiti više od 8300 ljudi u tjedan dana i potom ukloniti gotovo sve tragove tog zločina, zahtijeva ne samo odličnu logističku organizaciju, već i veliki broj ljudi koji više ili manje aktivno u svemu sudjeluju – puno više od onih koji su dosada osuđeni.
Klaus Zorn je visoki inspektor njemačkog Kriminalističkog ureda i voditelj je "Središnjeg odjela za istragu ratnih zločine i drugih zločina u okviru međunarodnog prava" (ZBKV) sa sjedištem u Wiesbadenu. Spisak koji mu je uručila Subašić je još 2004. sačinila Vlada Republike Srpske na pritisak međunarodne zajednice, a dio je izvještaja vladine Komisije za istraživanje događaja u Srebrenici. Spisak dakle nije nov i poznat je kako bosansko-hercegovačkim vlastima, tako i međunarodnim institucijama, ali dosada on nije bio promatran kao spisak eventualnih počinilaca ratnih zločina.
Princip svjetskog prava
Mogućnost istrage i procesuiranja ratnih zločina počinjenih u BiH pred njemačkim sudovima temelji se u tzv. "načelu svjetskog prava". "Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, mučenje i odgovornost za 'nestanak' ljudi su krivična djela koja njemačko pravosuđe može progoniti po čitavom svijetu – bez obzira jesu li ona počinjena u Njemačkoj odnosno imaju li bilo počinitelji, bilo žrtve ikakve veze s Njemačkom. To je to načelo svjetskog ili univerzalnog prava", objašnjava Andreas Schüller iz Europskog centra za temeljna i ljudska prava (ECCHR) iz Berlina.
Tu se pritom ne radi o nekom specifično njemačkom fenomenu: "Više zemalja u Europi i širom svijeta su taj princip uključile u svoje zakonodavstvo. A u skladu sa Ženevskom konvencijom o ljudskim pravima te Konvencijom o ratnim zločinima sve države potpisnice – a to su gotovo sve države svijeta – su čak obavezne sprovoditi istragu, ukoliko se počinioci tih zločina nalaze na njihovoj teritoriji."
To znači da pojedine države djeluju 'u ime' međunarodne zajednice, neovisno o mjestu činjenja zločina. Time se želi spriječiti da počinioci ratnih zločina pronađu neku 'sigurnu luku', neko mjesto gdje se mogu povući i živjeti na miru, bez da odgovaraju za svoja djela.
Posebnost Njemačke je međutim u tome, da ona, uz samo nekoliko europskih zemalja poput Nizozemske, Norveške, Švicarske ili Švedske, ima i oformljen poseban tim za istragu takvih zločina, "čime raste vjerojatnost, da će počinitelji zločina biti otkriveni i privedeni pravdi", kaže Schüller.
U Njemačkoj je načelo svjetskog prava u zakon pretočeno 2002. godine, ali je i u ovoj zemlji, jednako kao i u nekim drugim europskim zemljama, kao načelo univerzalnog prava ono primjenjivano i ranije. Tako je samo u Njemačkoj između 1993. i 2003. izrečeno stotinjak presuda zbog kršenja principa međunarodnog prava na području nekadašnje Jugoslavije. Istovremeno je u Belgiji procesuirano više osoba zbog ratnih zločina u Ruandi, dok je primjerice u Španjolskoj izrečeno više presuda vojnim zapovjednicima zbog zločina protiv čovječnosti za vrijeme vojne hunte u Argentini.
Njemačka jest nadležna
U tom smislu je sasvim bespredmetna izjava predsjednika RS Milorada Dodika koji je komentirajući predavanje spiska sa 22 tisuće imena njemačkom kriminalističkom inspektoru rekao kako "njemačko pravosuđe nema nadležnosti na ovim prostorima" te kako se tu radi o nekoj "nestvarnoj nadležnosti" koju RS odbacuje. Takva nadležnost njemačkog pravosuđa ne samo da je moguća, već je u skladu s njemačkim i međunarodnim pravom čak obvezujuća.
Ona se međutim ne odnosi niti u prvom redu, niti u najvećoj mjeri na zločine počinjene na području nekadašnje Jugoslavije. Samo u Njemačkoj je dosada već nekoliko postupaka vođeno u vezi sa genocidom u Ruandi, a trenutno je u toku nekoliko istražnih radnji u vezi s ratnim zločinima počinjenima u Siriji, te su čak izdana i tri naloga za uhićenje.
Nepovjerenje u bh. pravosuđe
Lejla Čengić iz Instituta za nestale osobe ICMP iz Sarajeva smatra kako je dosada samo mali broj počinitelja genocida u Srebrenici doista odgovarao za zločine, te da Udruženje majki sada pokušava unijeti novu dinamiku u te postupke. "Mnoge majke su nezadovoljne sporošću rada sudova, a neke nisu ni dočekale suđenja", kaže Čengić. Zbog toga je razumljivo da "dio žrtava više nema dovoljno povjerenja ni u bosanskohercegovačko ni u međunarodno pravosuđe." Razlog zbog kojeg je lista s imenima dostavljena upravo njemačkim vlastima je u prvom redu "povjerenje koje prema Njemačkoj postoji u Udruženju majki i u čitavoj Bosni i Hercegovini".
Klaus Zorn i njegov tim od 17 istražitelja tu su svakako prva adresa. On se već 25 godina bavi istragama ratnih zločina, svoj angažman na tom području je i započeo baš tokom rata na području nekadašnje Jugoslavije. Po vlastitim riječima on je već "saslušao brojna svjedočanstva o zbivanjima na Balkanu, priče ljudi koji su doživjeli najgore stvari."
"Naš cilj je pravno se suočiti sa najtežim zločinima i uspostaviti pravednost. Time pomažemo žrtvama da dođu do svog prava. Njima želimo dati mogućnost da govore", izjavio je Zorn u jednom intervjuu za magazin Der Spiegel. A obraćajući se majkama Srebrenice i Žepe on je konstatirao kako "nema sigurnog utočišta i sigurnosti za zločince. Po njemačkom pravu ovi zločini ne zastarijevaju i niti jedan počinilac zločina genocida, koji se krije u Njemačkoj, ne bi se trebao u budućnosti osjećati sigurnim od istrage, privođenja i presude."
Upravo s tom namjerom mu je i Munira Subašić predala listu s imenima: "Da zločinci ne pomisle, da se igdje mogu sakriti."