Ogrestin film na Berlinalu

Telefonski poziv. Jedan telefonski poziv otvara film hrvatskog redatelja Zrinka Ogreste i unosi uljeza u život njegove glavne junakinje, patronažne sestre Vesne. S druge strane žice, „s one strane“ je jedan fantom. Fantom iz njezine prošlosti, suprug Žarko koji ju je prije 20 godina napustio da bi se u ratu borio na drugoj strani. Vesna je zbog toga morala pobjeći iz Siska u kojemu je s obitelji živjela i u Zagrebu pokušava živjeti i preživjeti, svojoj djeci biti i majka i otac, potisnuti traume koje su ranile i stigmatizirale njezinu obitelj. Žarko se javlja jer je, nakon što je osuđen za ratne zločine, pušten na slobodu i sada želi vidjeti svoju obitelj. Njegovi telefonski pozivi u Vesni bude sjećanja, i ružna i lijepa, osjećaje koji su godinama bili duboko potisnuti i tjera je na neke postupke „s one strane“ razuma. „S one strane“ je napeta psihološka drama, ali i suptilno ispričana ljubavna priča sa sjajnim glumcima koja po kvaliteti nimalo ne zaostaje za mnogim filmovima prikazanima u natjecateljskoj konkurenciji.

Deutsche Welle: Najavljujući Vaš novi film koji se berlinalskoj publici predstavlja u službenoj sekciji Panorama rekli ste da je to filmu o oprostu, temi koja vas je dugo zaokupljala, da ne kažemo proganjala. Oprostu na kojoj razini?

Zrinko Ogresta: Ne želeći puno otkriti o filmu, često sam volio govoriti i još uvijek volim govoriti da je to film o oprostu i mislim da ta teza negdje stoji, iako će svatko tko gleda film pronaći puno drugih problema koje ovaj film otvara. U svakom slučaju moj središnji muški junak filma je čovjek s velikom ranom, čovjek kojega ta rana osobno razara. On se te rane želi riješiti i negdje intuintivno zna da je se može riješiti jedino ako oprosti onome tko mu je tu ranu prouzročio. Put do takvog oprosta je nešto što je mene zanimalo u tom filmu. Taj oprost je po meni vrlo delikatan postupak. On se ne događa baš po milosti Božjoj. Ili se događa vrlo rijetkima i moj muški protagonist takvom putu, tom svom cilju pristupa jednim možda neplemenitim načinom. Da bi došao do vlastitog oprosta, on zapravo ranjava drugu osobu. Kako, što - to ipak prepustimo gledatelju da otkrije.

Kada čovjek zna da je oprost bio vaš centralni motiv, onda ga prepoznaje u raznim odnosima i raznim situacijama između pojedinih likova: oprost nevjere, oprost odluke o odlasku u borbu za drugu stranu pa i oprost ratnih zločina. Jedan protagonist u Vašem filmu kaže „Rat je rat. Sada je to sve gotovo“, s dozom ako ne oprosta, onda pomirljivosti. S druge strane Vesnin sin Vlado razgovarajući s majkom i sestrom i odbijajući mogućnost da ih otac koji se vratio iz Haaga posjeti, kaže svojoj sestri: „Pa je li ti znaš di živiš?“ Gdje Vesna živi, kakvo je to društvo, je li ono spremno oprostiti?

Ogresta: Kad govorimo o društvu, onda se moramo zapitati što je to? A to je u prvom redu jedna velika skupina pojedinaca. Oprost je pak osobna kategorija. Ne može oprostiti narod, ne može oprostiti razred... Čovjek treba krenuti od sebe. I za oprost – a to nije nikakva moja velika mudrost, već je to nešto što je u temeljima kršćanske vjere – je uvijek potrebno dvoje. Ukoliko Vi meni nanesete neku ranu, ja Vama mogu oprostiti tek onda kad kod vas osjetim iskreno kajanje. Problem između ova dva naša naroda, hrvatskog i srpskog, je upravo u tome što se taj postupak kajanja za ono što je svatko od nas učinio u nekom trenutku nije dogodio i ne događa se. I zato je taj problem kojim se na neki način bavi i ovaj film tako živ i toliko će dugo postojati dok se zapravo ne prepozna iskreno kajanje kod onog drugog.

Film hrvatskog redatelja koji će moći razumjeti srpski gledatelj

Spomenuli ste oprost kao jednu od temeljnih vrijednosti kršćanske vjere. Katolička vjera se i u filmu susreće kao duhovno i institucionalno okruženje u kojemu žive likovi. Čini se, međutim, da se ono što propovijeda i u što bi se trebalo vjerovati u hrvatskoj svakodnevici baš i ne živi...

Ogresta: Mi smo jedna jako katolička zemlja, ali samo na deklarativnoj razini. Ja sam kršćanin i katolik, ali ne libim se susreta s istinom – i sa istinom o samome sebi u nekom smislu. Čini mi se da bi se svaka osoba trebala barem u nekim godinama kada postane zrela biti spremna suočiti sama sa sobom, sa svojim demonima i ako uspiješ u nekom smislu sebe sagledati kritički, onda postaješ i otvoreniji prema drugima, možeš ih bolje razumjeti. Možda je i vrijeme u kojemu svi skupa živimo neko vrijeme turbo-sebičnosti, vrijeme u kojemu su ljudi potpuno okrenuti sami sebi i taj prostor prema drugome je beskrajno uzak. Jedan od glavnih motiva zbog kojih sam se ja počeo baviti ovim filmom je upravo taj što sam htio snimiti jedan film kao hrvatski redatelj koji će na neki sličan način bez nekih političkih ili ideoloških premisa moći pogledati srpski gledatelj, koji će moći razumjeti, uvjetno rečeno, „hrvatskog“ junaka.

„S one strane“ je i ljubavni film. Koliko ljubavi može ostati nakon svih strašnih stvari kroz koje su Vaši likovi prošli?

Ogresta: Ja sam po prirodi romantik. Ja uvijek vjerujem da su nekakva katarza i nekakva ljubav mogući. Da u to ne vjerujem ne bih ovo ni radio. Mislim da sam otvoren prema ljudima i gotovo mi je nepojmljiva pozicija da netko tko se bavi ovim poslom kao ja ne vjeruje u neku nadu, vjeru, neku sinergiju među ljudima. Tako da sam ja možda neki veliki idealist.

Rekli ste da je Lazar Ristovski bio vaš ultimativni izbor za glavnu mušku ulogu: ili on ili nitko. Zašto?

Ogresta: Ja uvijek volim naglasiti da ne vidim niti jednog glumca dok pišem scenarij. Ne želim razmišljati o toj fizičkoj kategoriji. Postoje redatelji koji pišu za određene glumce. Poštujem to iako mislim da je to određeno opterećenje. Kad smo Mate (Matišić,op.a.) i ja završili scenarij, naravno da sam razmišljao o glumcima i kao što mi je Ksenija (Marinković, op.a.) bila ultimativni izbor, tako mi je s druge strane bio Lazar. Riječ je prije svega o dvoje vrhunskih glumaca. Čovjek to već unaprijed zna, a s druge strane postoji jedan oblik redateljske intuicije gdje pretpostavljate da ćete izborom nekog glumca u odnosu na drugog glumca dobiti potrebnu sinergiju i energiju koje će iznijeti film. No, to se ne dogodi uvijek. Recimo, meni se dva-tri puta u životu dogodilo da sam za određene uloge odabrao dobre glumce, ali mi se u probama pokazalo da taj spoj, da taj „filmski brak“ ne funkcionira. I onda sam nekoga od njih morao mijenjati. Međutim, kod Lazara i Ksenije ta kemija se nije dogodila na prvoj probi, ona se dogodila već na prvom susretu, a da ne govorimo o probama.

Vesna je, pak, u ovom filmu više od glavnog lika...

Ogresta: Da, Vesna je dramaturška točka oko koje se sve vrti, između ostalog zato što je film pričan iz njezinog motrišta, iz njezine perspektive. Sve što se u filmu vidi, sve što se u filmu događa, događa se kroz Vesnu. Ovaj film ne priča neka osoba, neki redatelj koji sve zna, neki pisac, nego je priča sama Vesna, tako da je Vesna sudionik svih scena.

Izbor glumaca – pola redateljskog posla

Dakle moramo pitati Kseniju Marinković kakva je Vesna? Ona je, bez sumnje, najbolje poznaje...

Ksenija Marinković: Kakva je Vesna? Pa Vesna je žena koja se snalazi kako god zna i umije u vrlo teškim okolnostima u kojima se našla i koja zapravo šuteći podnosi sve što joj se događa i nema namjeru čak ništa mijenjati, nego gurati kako god da ide. Ima svoje traume koje su ostale u njoj zakucane zauvijek. A sve drugo ćete doznati kad budete gledali film. Ništa drugo ne smijem reći (smije se).

Ja sam se, čitavo vrijeme dok sam gledala film, pitala bi li Vesna doista mogla ovako živjeti i ovako opstati danas u Zagrebu. Mislite li Vi da bi mogla?

Marinković: Da, mislim da bi. Čovjek može sve preživjeti, pogotovo ako ima djecu.

Vesnino lice ne otkriva puno iako gledatelj sluti da u njoj vrije. Je li Vam bilo teško u ovoj ulozi balansirati s emocijama?

Marinković: Nije mi bilo teško, jer kad dobiješ tako lijepu i slojevitu ulogu, ona je kao dar. Pogotovo što u takvoj situaciji lice treba obraniti svaki udar, cijelu priču treba iznijeti tako da je svi razumiju. To je izazov, ali istovremeno i inspiracija. Može se reći da postoje neke uloge – a ovo jest jedna od njih – koje se same rade.

Ogresta: Možda ću sada ući u jedan prostor u koji ne bih smio, u prostor glumca i izgovoriti ono što bi trebali zapravo izgovoriti glumci. Dakle, ja mislim da glumac u trenutku interpretacije mora imati točnu misao, mora znati što igra. U tom smislu su moji glumci u ovom filmu izrazito dobro mislili, izrazito točno mislili, osobito se to odnosi na Lazarovu ulogu koja je vrlo teška jer Žarko na neki način igra za Vesnu. Lazar je to beskrajno dobro razumio i ne samo to – u nekim situacijama je razumio i bolje od mene. Bilo je trenutaka i za vrijeme snimanja i na probama u kojima je Lazar – iako mu to možda nisam htio reći jer sam se pravio pametan redatelj (smijeh) – znao iznenaditi svojom digresijom i gdje sam vidio koliko su te stvari bolje od onoga što sam ja mogao pretpostaviti zamišljajući vlastiti film. To je ono kad se kaže da je pola režijskog posla izbor glumaca.

Ristovski gotovo odustao od uloge

Lazare, redatelj Vam je dao čistu peticu... (smijeh) Objasnite nam tu „točnu“ misao s kojom ste pristupili ovoj teškoj ulozi?

Lazar Ristovski: Meni je prvo drago ovo sve čuti jer je ovo prvi zajednički intervju nakon što smo napravili film i sad slušam što njih dvoje pričaju i ne znam jesmo li snimali isti film (opći smijeh). Šalim se malo, ali mi je stvarno zanimljivo slušati na koji način su Zrinko i Ksenija dešifrirali svoje poslove. Meni je, iskreno govoreći, bilo vrlo teško pristati igrati u ovom filmu. Imali smo nekoliko razgovora, osluškivanja i opipavanja i ja sam Zrinku rekao da sam jednom skoro htio odustati jer je ovaj lik bilo vrlo teško racionalno dešifrirati. Zrinko me navodio na priču da ga moram iracionalno riješiti i intuitivno osjetiti da bih ga mogao pristati glumiti. I ja sam to na kraju morao napraviti jer je vrlo teško objašnjivo zašto taj čovjek to radi – iz mržnje, ljubavi, osvete ili možda neke bolesne ljubavi? Možda je dobro što je to do kraja ostalo visjeti, svega toga ima po malo.

Kako je igrati ovakav lik koji je istovremeno i pozitivac i negativac?

Ristovski: Ja sam završio glumačku školu koja se oslanja na sistem Stanislavskog, rusku glumačku školu koja je postala uzor i američkim glumačkim školama i po čijim principima se i dan danas školuju veliki glumci. Međutim, te škole podrazumijevaju da se glumac mora baviti biografijom lika koji igra, glasom, mogućim gestama, da modelira, dakle, jedno novo biće. U ovom slučaju se to sve nije moglo, već se moralo, kako mi je Zrinko rekao, intuitivno osjetiti kako taj čovjek izgleda i zašto on tako postupa. Ja sam, moram Vam reći, vrlo teško pristao i kad sam pristao, onda se sve otključalo. Dakle, može se reći da postoji Zrinkova glumačka metoda (smijeh).

Ogresta: Da, onoga trenutka kada je Lazar rekao: „Idem s one strane“, sve je profunkcioniralo (smijeh).

I na kraju, jedno pitanje za svo troje: vjerujete li da će ovaj film htjeti vidjeti oni koji bi ga trebali vidjeti?

Marinković: Životom garantiram da ne (smijeh)!

Ristovski: Sigurno da neće, jer oni koji bi ga trebali vidjeti ne idu u kino.

Ogresta: Moj romantičarski duh je takav da se nadam da će ga htjeti vidjeti i da će se možda dogoditi to što sam htio: da će barem još u onom polumraku dok izlaze iz kina i odlaze kući film imati na njih ono djelovanje koje sam ja htio da ima. Ali, bojim se da, na žalost, čim dođu kući i upale televizor i na njih nagrne sve ono što svakoga dana gledaju, nema tog filma pa niti ovog mojeg koji može biti jači od naše bolne stvarnosti.

Razgovor vodila Dunja Dragojević