Nagrada za posvećivanje života drugima

Za osnivačicu i direktoricu fondacije „Überbrücken“ (u prijevodu: premostiti) Bosiljku Schedlich nije bilo dvojbe kuda će nagrada za integraciju ove godine biti upućena: u Tuzlu, psihijatrici Irfanki Pašović sa kojom Schedlich već godinama sarađuje. Nagrada za integraciju ove fondacije se dodjeljuje ličnostima koje se, kako se navodi u fondaciji, „na poseban način zalažu za integraciju traumatiziranih izbjeglica“.

Schedlich je kao bivša voditeljica berlinskog Centra za Jugoistočnu Evropu uz pomoć Irfanke Pašagić 2000. godine pokrenula projekat edukacije psihijatara, psihologa i socijalnih radnika iz oba entiteta BiH. To u to vrijeme, pet godina nakon rata, nije bilo jednostavno, ističe Schedlich. Oko stotinu stručnjaka se susrelo deset puta u Njemačkoj i BiH. Uz pomoć njemačkih kolega su razmjenjivali iskustva i učili nove metode savladavanja ratnih trauma.

Za rođenu Hrvaticu Bosiljku Schedlich je građenje ratom porušenih mostova, jednako kao za Irfanku Pašagić, životni zadatak. Kratko prije početka ratova na području bivše Jugoslavije ona je tadašnji, od berlinskog senata finansirani Jugoslovenski centar preuredila u Centar za Jugoistočnu Evropu. To mjesto je za vrijeme rata postalo jednom vrstom egzila za sve Berlinčane porijeklom iz Jugoslavije koji nisu razmišljali u nacionalnim već u ljudskim kategorijama, jednako kao i za ratne izbjeglice koje su utočište od rata pronašle u Berlinu. Schedlich je tih godina uz pomoć svojih saradnika organizirala brojne kulturne i političke manifestacije, njen centar postaje sinonimom za tolerantnost i pomoć drugima. Ta 66-godišnja nositeljica brojnih uglednih nagrada je 2007. godine osnovala fondaciju „Überbrücken“ čiji je cilj pomoć ratnim žrtvama u savladavanju trauma.

Pa je tako došlo i do saradnje Bosiljke Schedlich i Irfanke Pašović. Među dvjema angažovanim ženama se kroz godine saradnje razvilo pravo prijateljstvo. „Ne poznajem nikoga ko je svoj život toliko posvetio prognanima kao što je to Irfanka. Ona je za mene simbol neizmjerne požrtvovanosti i primjer kako se može pomoći ratnim žrtvama u njihovoj ponovnoj integraciji u iole normalan život“, kaže Schedlich.

Iznenađenje i radost u Tuzli

Za Irfanku Pašagić je ova nagrada za integraciju, dotirana sa 2000 eura, prijatno iznenađenje. „Da je u obrazloženju stajalo da je to nagrada za moj angažman za Srebreničane, ne bih je prihvatila“, kaže ona. „Nagradu za Srebrenicu niko nije zaslužio“, dodaje ova rođena Srebreničanka.

Kao mlada psihijatrica je nakon studija u Zagrebu radila u srebreničkoj banji „Guber“. Kratko nakon početka rata, u maju 1992., ona i njena porodica su protjerani iz Srebrenice. Sa majkom dolazi u Tuzlu gdje se odmah angažuje u pomoći drugima i nedugo nakon toga osniva humanitarnu organizaciju „Amica“.

Još u ratu se angažovala u procesu pomirenja

Tuzla je u to vrijeme bila utočište brojnim prognanima. U taj grad su se, sjeća se Irfanka Pašagić, slivale rijeke izbjeglih, silovanih, traumatiziranih, mahom žena i djece. Ona je u to vrijeme bila jedina psihijatrica na tom području sa dodatnom edukacijom iz psihoterapije. Veoma brzo je organizovala supervizije za druge ljekare i osnovala timove za pomoć traumatiziranima. 1993. godine tuzlanska „Amica“ počinje dobijati podršku od žena volonterki iz organizacije „Spazio Pubblico Di Donne“ iz Bolonje i od brojnih drugih talijanskih udruženja. Ta saradnja traje i danas. Brojna tuzlanska djeca, posebno ona iz Doma za nezbrinutu djecu, odlaze redovno na ljetovanja u Italiju, a brojne talijanske porodice i danas još pomažu djeci putem tzv. „usvajanja na daljinu“. Ta organizacija provodi i red drugih projekata, ne samo u Tuzli, već je, između ostalog, u Brčkom osnovala tzv. Kuću prijateljstva u kojoj provodi edukativne aktivnosti za djecu i mlade svih uzrasta. Irfanka Pašović se još u ratu angažovala u procesu pomirenja. 1994. godine je pokrenula projekat „Mostovi među ženama“ kojim je uspostavila kontakte sa ženama iz Srbije, Hrvatske i sa Kosova koji i danas traju.

Novac od nagrade ulaže odmah u druge projekte

Irfanki Pašagić ova berlinska nagrada nije prvo priznanje za njen rad. Za svoj angažman je 2005. godine primila međunarodnu nagradu Fondacije Alexander Langer koja se od 1997. godine dodjeljuje osobama koje aktivno rade na promoviranju slobode, demokratije, pravde i suživota, a dotirana je sa 10.000 eura. Taj novac je mahom uložila u svoj rad.

I sumu od 2.000 eura od nagrade fondacije „Überbrücken“ će odmah investirati u daljnje projekte. „Najljepše bi bilo kad ovaj novac više nijednom djetetu u Tuzli ne bi bio potreban“, kaže ona. Iako je, kako kaže, velika optimistkinja to, ističe, neće doživjeti, ali se raduje što će u Berlinu na dodjeli nagrade nanovo sresti prijatelje Bosne i Hercegovine i što će im moći uputiti apel za daljnju podršku i pomoć te reći im da 20 godina nakon pada Srebrenice i potpisivanja Daytonskog sporazuma zemlja stoji pred ogromnim teškoćama i problemima. Nepremostivima? Dugo ćutanje, a onda kratak odgovor: „Pa, rekla sam Vam da sam optimista!“