Moja Europa: Rat i svakodnevnica u Poljskoj

Zalogajnica „Kod bake Halinke" u Swinoujscicama, gradiću na poljskom Baltičkom moru - specijalizirala se na glasovite piroge, punjenu tjesteninu. Odmah se sjetim moje bake, njene „ruske piroge" sam obožavao!

Svatko u Poljskoj zna kakav je okus ruskih piroga: tijesto s punjenjem od krumpira, svježeg sira, luka i obilato papra - odlično! Stanem u rep pred prodavačicom i kad sam se približio redu, iznenađenje: na jelovniku je riječ „ruske" prelijepljen. Sad se zovu „ukrajinske piroge".

- pročitajte i ovo:  Ukrajinski radnici u Poljskoj napuštaju radna mjesta i odlaze u rat 

Prema podacima poljske granične policije, od 24. veljače ove godine u Poljsku je ušlo 3,4 milijuna izbjeglica iz Ukrajine. Tome treba dodati oko 1,5 milijuna Ukrajinaca koji su tu već prije živjeli i radili. U isto vrijeme ih je 1,3 milijuna napustilo Poljsku, ali to ne mijenja ukupan dojam: posvuda u zemlji se na ulicama, u trgovinama i kavanama čuje ukrajinski, ruski ili taj šarmantan poljski čija je melodija mješavina sva tri jezika.

- pročitajte i ovo:  Janša, Morawiecki i Fiala u posjetu Zelenskom u Kijevu

Ruskog - nema

Ali s tim pirogama u zalogajnici sam primijetio i nešto drugo: rat je ušao u svakodnevicu. Promijenio je naviku kupovanja, obilježio je kulturu - u dobrom i u lošem smislu.

Nedugo nakon zalogajnice idem na dobrotvornu priredbu mladih ukrajinskih umjetnika. DJ u velikoj majici s natpisom Led Zeppelina svira ukrajinski neo-folk. Pije se pivo, kreće se u ritmu glazbe i između pjesama se urla „Slava Ukrajini! Smrt neprijateljima!"

Drugi primjer: poznati poljski proizvođač senfa. Odjednom je jedan od najtraženijih njegovih proizvoda, „ruski senf" nestao s polica trgovina. Više se ne isporučuje, kako se navodi na stranici proizvođača.

I jedna opera Musorgskog je skinuta s programa poljskog nacionalnog kazališta, iz „solidarnosti" sa „herojskom borbom Ukrajinaca za njihovu domovinu", kako je formulirao intendant kazališta.

Jedan ugledan liberalni spisatelj svoje sljedbenike na socijalnim mrežama poučava kako su „Rusi" ubojice i silovatelji. Tko se ustručava to priznati ili pokušava diferencirati, njega se proglašava idiotom.

Na koncu se jedan ugledan i napredan novinar dao navesti da gotovo svakodnevno objavljuje video snimke aktualnih ratnih zbivanja. Tu se ispaljuje granata i iz jednog ruskog tenka se diže vatra i dim. Snimke su popraćene marcijalnom glazbom, ponekad tek s veselom pjesmicom i uz komentar „dobra vijest".

Simptomatično je da se ne „slave" samo pripadnici regularnih vojnih snaga Ukrajine, nego i pripadnici dragovoljačkih jedinica čiji su politički stavovi još donedavno bili odvratni novinarima.

- pročitajte i ovo:  Poljska se priprema na izbjeglički val iz Ukrajine

„Ne slažem se, ali..."

Na mnogim drugim mjestima u svijetu sam vidio ratove koji su postali dijelovi svakodnevice i kulture. Još prije nekih dvadesetak godina, za vrijeme mojih prvih putovanja u Liban, primijetio sam naljepnicu na automobilskim prozorima. Pokazuju naoružanu osobu u herojskoj pozi, sa strojnicom u jednoj i zastavom zloglasne Stranke Božje (Hezbolah) u drugoj ruci. Kad sam o tome pitao vozače tih automobila, odgovor je glasio: ne moram se slagati s političkim viđenjima te stranke, ali oni se ipak bore za slobodu zemlje.

Isto tako se sjećam rukom šivane lutke od pliša u narodnoj nošnji, s kalašnjikovom  u ruci, u meksičkom San Christobal de las Casas. U doba, dok su socijalne mreže još jedva imale nekakvog utjecaja, lutke su se prodavale u mreži lokalnih trgovina, gdje su se mogle dobiti zajedno s DVD-om Zapatista pod Subcomandante Macusom.

Jug Libana i južni Meksiko su samo dvije od brojnih regija svijeta koji već desetljećima žive u sjenci rata i nasilja. Jer ratovi, koji su postali svakodnevica i koji su ušli u kulturu svakodnevice, se veoma teško mogu okončati. Kad je nasilje među nama, ono se nezaustavljivo širi. Svi se navikavamo na sukob i učimo živjeti s njim. Istovremeno se tu javlja opasnost da će se on proširiti, produžiti i intenzivirati. S ratom koji je ušao u svakodnevicu ne prijeti samo Ukrajini teška sudbina.

Stanislav Stan Strasburger je spisatelj i kulturni djelatnik. Njegov posljednji roman „Trgovac pričama" je 2018. objavljen na njemačkom. Autor je rođen u Varšavi i naizmjence živi u Berlinu, Varšavi i raznim gradovima Mediterana.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu