Mnogo pobjednika – i gubitnika

Ako sve nije varka, slijedeći šef izraelske vlade će ponovo biti Benjamin Natanjahu. Rezultat je tesan, ali većina Izraelaca se odlučila sa koaliciju nacionalističkih i ultrakonzervativno-vjerskih snaga. „Bibi" je profitirao prije svega od predizbornih poklona američkog predsjednika Donalda Trampa. Premještanje ambasada SAD u „nepodijeljeni grad" Izraela Jerusalim i priznanje Golanske visoravni, anektirane 1981, kao izraelskog državnog područja, iako je ona po međunarodnom pravu dio Sirije.

Slijedeći Netanjahuov korak bi mogao da bude aneksija dijelova Zapadne obale, ukoliko se Tramp i sa tim složi. Netanjahu je već najavio da hoće to da uradi. Pri tome ne treba da strahuje od velikog otpora u Izraelu, jer izbori su jasno pokazali: s obzirom na sve veće prijetnje iz regiona – prije svega iz Irana i susjednog Pojasa Gaze, građani Izraela većinom polažu na bezbjednost a ne na pregovore ili dijalog. Ono malo snaga koje još vjeruju u fer poravnanje sa Palestincima, više nema političku ulogu.

Da li je Netanjahu „uzdrman"

Desnonacionalni tabor će moći da se osjeća kao pobjednik na izborima čak i ako Netanjahu narednih nedjelja zbog najavljene istrage optužbi za korupciju bude politički uzdrman – to su najavili pojedini komentatori. No, isto tako je istina i da ni Netanjahuov veliki rival na ovim izborima, bivši šef generalštaba Beni Ganc, ni drugi najviši izraelski političari neće moći da krenu nekim temeljno drukčijim kursom spram Palestinaca i arapskim susjedima ili da se usude da predsjedniku SAD vrate njegove predizborne poklone. Za to trenutno u Izraelu nema većine.

Veliki pobjednik ovih izbora je izraelska demokratija po sebi. Koliko potresna bila podijeljenost stranačke scene koja pokazuje i mnoge unutrašnje konflikte u izraelskom društvu, valja utvrditi da je Izrael – možda sa izuzetkom Tunisa – jedina demokratija u regionu u kojoj izborni rezultati nisu pod sumnjom da su lažirani. Kada Netanjahu i peti put postane šef vlade, to će biti za jedan put više od alžirskog vječitog vlastodršca Abdelaziza Buteflike koji je pod ogromnim pritiskom morao da podnese ostavku. Ali, za razliku od većine okolnih zemalja, u Izraelu je o tome zaista odlučio narod.

Palestinci kao gubitnici

Ali, postoje i veliki i tragični gubitnici ovih izbora – to su posebno Palestinci kao i Arapi koji žive u Izraelu, među kojima mnogi sebe vide kao Palestince. Oni imaju pravo glasa, ali sada ga nisu koristili, jer ih je prije toga zakon o nacionalnoj državi koji je inicirao Netanjahu, kao nejevrejsku manjinu upravo demonstrativno degradirao na građane drugog reda.

Još veći gubitnici su i Palestinci u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Donald Tramp je najavio da će ubrzo po održavanju izbora predstaviti svoje planove. Ostaje da se vidi kako će oni izgledati i kakve koncesije bi trebalo da se traže od Izraela. Ali već sada je sigurno: Palestinci će morati da uzmu ono što im se nudi. Za razliku od Izraelaca, oni ne odlučuju sami o svojoj sudbini, a od mnogih arapskih zemalja ne mogu očekivati stvarnu podršku: ovaj režim je decenijama palestinskim pitanjem baratao kao populističkom kartom kako bi legitimisao sopstvenu vladavinu panarapskim ili panislamskim „bratstvom", kako to i danas čine Turska i Iran. U stvarnosti je za većinu arapskih režima i posebno vodećoj sili Saudijskoj Arabiji uglavnom svejedno kakva je sudbina Palestinaca. Njihov novi neprijatelj se zove isto kao i Netanijahuov neprijatelj: Iran.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android