Mit o ugroženim Rusima?

Na ogromnom Trgu slobode vijore se plavo-žute ukrajinske zastave. Sasvim naprijed, tamo gdje je nekada stajala Lenjinova statua, bager raščišćava teren za novo cvijeće i drveće. Sa zvučnika jednog hotela dopire reklama na ruskom za radio stanicu „Šansona“, koja pušta muziku takozvanog „kriminalnog-folklora“. To je Harkov, drugi po veličini grad u Ukrajini.

Optužbe iz Moskve

Prije dvije i po godine Harkov je umalo zadesila sudbina separatističkih uporišta na istoku Ukrajine – Donjecka i Luganska. Grad je samo četrdeset kilometara udaljen od granice sa Rusijom, i ruski uticaj je tu snažan. Većina od milion i po stanovnika govori ruski. Nakon pobune u Kijevu mnogi od njih su postali sumnjičavi prema novim vlastodršcima. Početkom 2014. godine tu su održane proruske demonstracije. Snažni, mladi muškarci zauzeli su zgradu vlade i na krovu postavili ruske zastave. Međutim, policija je oslobodila zgradu.

Tada su od ruskih političara u medijima mogle da se čuju optužbe da su Ukrajinci koji govore ruski u opasnosti. Takvih tvrdnji ima i do danas. „Rusi i ruska kultura postaju objekat pritiska i progona“, izjavila je u junu Valentina Matvijenko, predsjednica gornjeg doma ruskog parlamenta. To se odnosi na kulturu i obrazovanje u pojedinim zemljama, koje su ranije pripadale Sovjetskom savezu – između ostalog i na Ukrajinu.

Nježna „ukrajinizacija“

Aleksandar Kisilov je neko kome je, prema ocjeni ruskih političara, potrebna zaštita. Profesor sociologije na univerzitetu u Harkovu sjedi u svom kabinetu koji gleda na gradilište gdje je nekada stajao Lenjinov spomenik. Proukrajinski aktivisti srušili su ga 2014. godine. „Kamerom sam zabilježio različite nivoe demontaže“, kaže Kisilov. U njegovom glasu ne može da se osjeti nostalgija, već prije znatiželja istraživača, koji je sa svog prozora mogao da posmatra istorijska dešavanja.

Kisilov je Rus, rođen u susjednoj, ruskoj oblasti Belgorod. Kao i stotine hiljada drugih Rusa, došao je ovdje da studira. Harkov je u vrijeme Sovjetskog Saveza važio za centar obrazovanja i industrije. „Ovdje danas nema progona, ni Rusa, niti njihove kulture“, kaže Kisilov. „Niko nije primoran da govori ukrajinski.“

Ukrajinski je jedini zvanični jezik u zemlji i na fakultetima mora da se predaje na ukrajinskom. Tako je u teoriji. Međutim, studenti i docenti najčešće „pronađu zajednički jezik koji im odgovara“, objašnjava s osmehom Kisilov, misleći naravno na ruski jezik.

Manje ruskog u školama

Nastava u većini škola u Harkovu je na ukrajinskom – i njihov broj raste. Ali ima i škola u kojima se predaje na ruskom, a one očigledno izbjegavaju kontakt s medijima. U pojedinim školama o tome nisu željeli da govore za DW. Jedna nastavnica ruskog otkazala je već dogovoreni intervju nakon konsultacija s direktorom. Jedna druga, pristala je samo na anonimni razgovor.

U njenoj školi nastava je na ruskom. Ali tokom sedmice je samo jedan čas na ruskom i dva časa o ruskoj književnosti – upola manje nego za vrijeme Sovjetskog Saveza. Nastavni plan za rusku literaturu je skraćen. „Izbačena su djela Pasternjaka i Brodskog, Bulgakov je izbrisan“, priča nastavnica. To je dovelo do toga da đaci koji privatno govore ruski imaju manje šanse da taj jezik nauče kako treba: „Da, ja kao nastavnica imam osećaj da je ruska kultura u opasnosti, jer nastava ne može da se produbi.“

U posljednje dvije godine njen posao je i iz političkih razloga postao teži. „Dva puta razmislim prije nego što u školi nešto kažem“. Jedan od kolega ju je optužio da je „separatistkinja“. Pritom ona podjednako dobro govori i ruski i ukrajinski, i s tim nema problema.

Problemi starijih Rusa

Najbolji primjer za život u dvojezičnim Harkovu su kiosci sa novinama ili zgrada opere, na čijim zidovima se premijere najavljuju na oba jezika. Ruski jezik dominira u Harkovu, ali ukrajinski se sve više govori. Plakati se štampaju malo na ukrajinskom, malo na ruskom. Na proizvodima je najčešće samo ukrajinski. I na lokalnim televizijama ima više ukrajinskog nego prije deset-petnaest godina. „Velik deo stanovništva praktično se prilagodio novoj ukrajinskoj realnosti“, ocenjuje sociolog Kisilov.

Najviše problema imaju stariji ljudi, oni koji su u vrijeme Sovjetskog Saveza iz Rusije došli u Harkov. Ta mala grupa ljudi „u novoj Ukrajini se ne osjeća prijatno“. Razlog za to je i privredni pad zemlje. „Ti ljudi se osećaju bliži Rusiji“, objašnjava Kisilov. Oko deset procenata stanovnika Harkova nostalgični su za Sovjetskim Savezom.

Ruski usmeno, ukrajinski pismeno

Dok se na ulicama najviše govori ruski, ukrajinski se etablirao u opštinama i službama, gdje je sve na ukrajinskom: formulari, informacije, obavještenja.

Međutim, ako neko govori samo ruski, to nije problem, tvrdi predsjednica gradske opštine, Irina Sinicka. Bilo da se radi o novom pasošu ili prijavi mjesta prebivališta – formulare ispunjavaju službenici, direktno na ukrajinskom. „Pa mi živimo u Ukrajini“, kaže Sinicka i dodaje da zbog upotrebe ukrajinskog jezika nikada nije bila kritikovana – naprotiv. A jednom joj se, kaže, jedan mladić požalio da mu se službenica obratila – na ruskom.