Migranti ne pitaju za minimalac
3. august 2018
U ljeto 2017. prolaznici su u njemačkim gradovima zastajali pred bilbordima na kojima se vidjelo lice Avganistanca „Nasera", starog oko 40 godina. Ponešto tamnoputo lice koje je lako identifikovati kao stranca, sa ponekom sijedom vlasi u crnoj kosi, očiju uprtih direktno u posmatrača.
Ispod tog lica je krupnim slovima napisana poruka: „Ja sam izdržljiv". A ispod toga, nešto sitnijim slovima, napisano je i objašnjenje da onaj ko je prešao toliko dug i toliko naporan put ne može biti slabotinja, što dalje znači da imate dobar razlog da ga – zaposlite.
Postoje i identično uslikane verzije plakata sa licima „Zeraja" iz Eritreje („Ja sam dobar u timskom radu") i „Bangalija" iz sijera Leonea („Ja sam orijentisan ka cilju"). Tri pomenuta muškarca su na bilbordima u sivoplavim košuljama koje nedvosmisleno izgledaju kao radna odjeća (a nisu daleko ni od zatvoreničkih uniformi).
„Važno je da ljudi nešto rade"
Te plakate nije izmislila nikakva organizacija za pomoć izbjeglicama ili unapređenje integracije; njihovi autori potiču iz novoosnovane firma Social Bee iz Minhena koja zapošljava i potom zajmi svoje radnike drugim firmama. Izbjeglice su za tu firmu izvor prihoda a njihov položaj je zloupotrijebljen da bi se korišćenje najjevtinije radne snage predstavilo kao nešto humano i korisno, praktično, kao win-win situacija.
Mnogi Nijemci nisu mogli da sakriju gnjev: to što žive u uređenoj zemlji i nisu morali nikuda da pješače hiljade kilometara sada ih diskvalifikuje u odnosu na one koje je život šibao, jer su takvi „izdržljivi"? A bilo je i onih koji su na plakatu vidjeli i nenapisanu poruku „Ne samo što sam izdržljiv, nego ću biti zadovoljan i nadnicom za kakvu mnogi Nijemci ne bi radili". No, u političkom i medijskom mejnstrimu takve primjedbe se često proglašavaju sarkazmom i „argumentacijom desničarskih populista", uskogrudošću, pa i rasizmom.
Činjenica je, međutim, i da su u raznim diskusijama o izbjeglicama koje se u Njemačkoj vode od 2015. naovamo, stalno prisutni glasovi koji se zalažu da za izbjeglice prestanu da važe zakonske odredbe o minimalnoj nadnici. Jer, nadnica koja bi za građane Njemačke bila neprihvatljiva, za većinu radno sposobnih izbjeglica bila bi ravna premiji na lutriji. „Važno je", kao što je to svojevremeno argumentovao urednik u ljevičarski orijentisanom Tagescajtungu Jan Federsen, „da ljudi imaju šta da rade i visina nadnice tu nije odlučujuća."
Pakt o migraciji
To što se takvom logikom izbjeglice, pa i šire, svi migranti koji u Evropu dolaze „trbuhom za kruhom", proglašavaju za ljude sa manje prava, kao da više nije bitno. Baš kao ni činjenica da se time otvara nov krug utakmice u dampingu u sektoru niskih nadnica. Za svjetsku neoliberalnu elitu, Federsenove riječi su blagoslov i potvrda da je ona na pravom putu. A tim putem je povela i - Ujedinjene nacije.
Svjetska organizacija je, naime, u trećoj nedjelji jula 2018. donijela Globalni pakt o migraciji koji bi u decembru trebalo da bude podijnet na potpis 190-rim zemljama-članicama.
„Obavezujemo se da puteve regularne migracije prilagodimo tako da bude unaprijeđena mobilnost rada (...) tako što ćemo proširiti i diverzifikovati raspoloživost takvih puteva", piše, između ostalog, u tom sporazumu.
Zanimljivo je i da Njemačka nije samo jedna od 190 predviđenih potpisnica, već ona spada u zemlje koje su na Sporazumu najviše radile: od početka 2017. pa do kraja 2018. Njemačka i Maroko predsjedavaju Globalnim forumom za migraciju i razvoj (GMFD).
Zanimljivo je da se veliki mediji kanda ne interesuju previše za rad ovog međunarodnog tijela, iako od njega u velikoj mjeri zavisi budućnost kako migracija, tako i svjetskih tržišta rada.
Dame i gospodo – GMFD!
Za još neke zanimljivosti se pobrinuo generalni sekretar UN Antonio Guteres, čiji je izvještaj poslužio kao zvaničan osnov za stvaranje Globalnog pakta o migraciji. U tom izvještaju, između ostalog, piše: „Moramo pokazati poštovanje za strah zajednica koje se boje da će biti na gubitničkoj strani migracije. Iako ima moćnih dokaza da migranti donose velike prednosti kako zemljama u koje dolaze tako i zemljama porijekla, ne smijemo biti slijepi za percepciju i brige u narodu. Zajednice u kojima postoje nejednakost i problemi često proglašavaju migrante odgovornim za svoje probleme. Neophodno je da se objasni zašto je to pogrešno, i važno je pozabaviti se problemima koji su u osnovi toga, kako bi migracija funkcionisala za sve."
Novi radni koncept je time uklopljen u narativ mejnstrima u kojem je svako podozrenje prema izbjegličkoj politici „otvorenih granica" (na primjer, prema prihvatu više od milion izbjeglica u Njemačkoj od 2015. naovamo) a priori pogrešno. Jedino što treba objasniti „zabrinutom narodu" jeste zašto je njegova zabrinutost – greška. Generalni sekretar se ne libi da u nastavku svog izvještaja zato primijeni energičniji, gotovo naredbodavan, ton:
„Moramo primiti k znanju da su politički narativi netrpeljivosti prema strancima danas vrlo rasprostranjeni. Ne smijemo dopustiti da to omete našu agendu. Napredovanje u rješavanju realnih izazova migracije znači i uklanjanje alarmističkih stavova o njenim posledicama. Političke vođe moraju preuzeti odgovornost za novo postavljanje nacionalnih diskursa o toj temi"
Svi putevi vode iz Davosa
Ono što generalni sekretar UN u svom izvještaju ne pominje, jeste da je ideja o sporazumu zvanom Globalni pakt o migraciji zapravo čedo - Globalnog ekonomskog foruma u Davosu.
Ovaj skup je još 2011. godine podsticanje migracija prije svega radne snage proglasio za jedan od najvažnijih ciljeva u svijetu. Tada je stvoren Savjet za globalnu agendu migracije a u septembru te godine je održan i „tematski sastanak" Foruma „o tržištima za migraciju i razvoj".
U decembru 2011, GMFD je odlučio da u konsultacije uvede „privatni sektor" kao važnog partnera. A onda je na Forumu 2015. odlučeno da takozvani „Biznis mehanizam" postane stalni savjetodavni organ GMFD. O radu „Biznis mehanizma" se staraju Globalni ekonomski forum u Davosu i Međunarodna organizacija poslodavaca.
Rezultat njihovog rada je 2017. objavljen u vidu specijalnog izvještaja The Business Case for Migration u kojem se objašnjava zašto su migracije dobre za poslovanje. Tu predstavnici velikih koncerna i njima bliske fondacije superbogatih traže da se poveća globalna migracija i objašnjavaju kako u skladu s tim treba da se ponašaju političari i društva. Okvir svega je relativno jasno postavio „Biznis mehanizam" GMFD na svojoj internet-prezentaciji: „Naše angažovanje pokreće opšti cilj a to je regulatorno okruženje u kojem radna migracija pomaže preduzećima." (podvukao S.B.)
Humanitarna razgradnja socijalne države
Tako je na Svjetskom ekonomskom forumu početkom druge milenijumske dekade stvorena neka vrsta javno-privatne koalicije za podsticanje migracije. Ta koalicija istrajno radi na definisanju cilja migracije ne kao odnosa između pojedinca i određene države, već kao odnos između pojedinca i poslodavca koji država posreduje.
Povećan priliv migranata za svaku državu znači i poprilično opterećenje za budžet. I dok koncerni zadovoljno trljaju ruke zbog mogućnosti angažovanja jevtine radne snage spremne da ispod svake dostojne cijene radi mimo svih zakonskih normi koje važe za domaće građanstvo, socijalno staranje države počinje da se urušava. To je, na primjer, primijetio Špigelov autor Jakob Augštajn, koji je problem u svojoj kolumni (od 9. jula 2018) ovako postavio:
„Kratkoročno gledano, doseljenici koštaju para. Socijalna država se stara. Ali, što više doseljenika dođe, jači će biti pritisak na socijalnu državu. Šta će se desiti kada doseljenika bude toliko da neće biti moguće da oni dobiju sve što je potrebno po sadašnjim standardima? (...) Doseljavanje i dosadašnji vid socijalne države ne idu jedno s drugim. Zato ćemo se odlučiti - za doseljavanje i za drukčiju socijalnu državu."
Augštajn postavlja problem sasvim iskrivljeno, naime, kao dilemu: doseljavanje ili socijalna država, kao da je nemoguće voditi humanu azilnu politiku i istovremeno čuvati standarde socijalne države. On to podvlači još jednom, mnogo opasnijom, rečenicom: „Ako su cijena naše socijalne države mrtvi u Sredozemnom moru, onda je ona previsoka."
Špigelov autor na skandalozan način razgradnju socijalne države pretvara u moralni imperativ – bez ikakve potrebe. Osim možda, zbog mogućnosti da, kao što piše u podnaslovu njegovog teksta, „Njemačka postane nova, bolja, Amerika".
„Budite sponzor svog imigranta"
No, ugledni kolumnista nije nimalo usamljen sa svojim načinom razmišljanja. Samo šest dana po objavljivanju pomenutog članka, u Frankfurter algemajne zontagscajtungu, urednik resora privrede Rajner Hank objavljuje tekst sa istom temom u kojem, poput Augštajna, iznosi primer SAD: „Možete imati otvorene granice i bogatu državu blagostanja, ali nikako oboje zajedno, što je čikaškom ekonomisti Miltonu Fridmanu bilo jasno još 1978. Amerika se odlučila za mnogo doseljenika, i zato pristala da bude manje socijalna država."
Ako je „Amerika" za pomenute autore uzor koji treba slijediti, evo i jedne specijalne varijante evolucije tržišta rada koju trenutno razmatraju neki autori u SAD; ko zna – možda će ga uticajni njemački medijski multiplikatori možda već sutra reklamirati u svojim kolumnama.
U februaru ove godine, magazin Politiko je objavio članak pod naslovom „Budite sponzor imigranta" u kojem se izlaže slijedeći prijedlog: jedna Amerikanka koja je ostala bez posla, mogla bi da preko neke internet-platforme dovede k sebi radnicu iz neke siromašne južnoameričke zemlje i da je smjesti u neki podrumski sobičak. To bi se zvalo sponzoring zahvaljujući kojem bi radnica mogla da dobije vizu.
Njena sponzorka bi mogla da je angažuje kod sebe, ili, pak, da je nudi poslodavcima na nekim slabo plaćenim poslovima (obavezna minimalna nadnica ne bi važila). A pošto je i pet dolara na sat mnogo veća suma od one koju bi dotična radnica mogla da zaradi u svojoj otdažbini, sponzorka bi od nje mogla da naplati nekoliko hiljada dolara za sponzoring. I – svi zadovoljni...
„Spasavanje" egzistencija
Autori ove nove varijante robovlasničkog društva su dvojica naučnika – poznati čikaški profesor prava Erik Posner i funkcioner Majkrosofta i stručnjak za političku ekonomiju Glen Vejl. Politiko, koji važi kao blizak Demokratama u SAD, zbog ovog članka je morao da se suoči sa mnogim protestnim komentarima, ali je na njih reagovao jedino - izmenom prvobitnog naslova teksta.
A on je glasio: „Šta bi bilo kada biste imali sopstvenog imigranta?"
Nije sigurno da će to biti sljedeći korak u njemačkoj doseljeničkoj politici, ali jedno se zna: Njemačka marljivo radi na konceptima čiji je cilj da se imigranti integrišu prije svega u tržište jevtinog rada. „Otvaranje puteva za migraciju" je otvaranje puteva za uvoz jevtine radne snage plaćene po damping-tarifama - za ljude kojima se pripisuju mnogo manji zahtjevi u pogledu „normalnog života", stanovanja, obrazovanja, društvenih aktivnosti, pa i zdravlja, nego „nama srećnicima", kao što to poručuju „Naser", „Zeraj" i „Bangali" sa bilborda firme Social Bee.
„Nama" ostaje samo da se odreknemo dobrog dijela usluga socijalne države i nekako shvatimo da prihvatanjem novog robovlasničkog sistema nećemo uništavati, već spasavati, egzistencije. Za sve ostalo će se već postarati Globalni pakt o migraciji.