„Mnogo kasnije shvatite da je to greška“

D.D. iz Aleksinca ima 41. godinu i četiri braka iza sebe. Zaljubila se sa nepunih 15, iako porodica to nije odobravala: „Zaljubite se, volite nekog, a neko vam to ne odobrava. I vi onda smatrate da je brak jedini način da ostanete s njim. A onda, mnogo kasnije, shvatite da je to greška. Meni se desilo nešto još strašnije. Dogovorila sam se s tim dečkom da se nađemo u Nišu, a tamo su me čekali drugi ljudi – trojica braće. Strpali su me u kola i odvezli me. Bilo je tu svega. I nasilja. Jedva sam ostala živa… Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…"

Agonija djevojčice od nepunih 15 godina za nju je trajala čitavu vječnost – sedam mjeseci. Otac ju je odbacio, a majka pokušavala da izgladi odnose. A onda je sa nepunih 18 još jednom otišla od kuće. I ponovo se pokajala. Tek četvrti brak donio joj je ljubav. Ali i siromaštvo, kaže naša sagovornica koja je u tom braku ostala i udovica. „On je bio srpske nacionalnosti. Njegova majka je bila protiv mene jer sam Romkinja. Zajedno smo bili 13 godina. I kada smo konačno dobili sina, on je poginuo."

Teško siromaštvo

D.D. nije jedina Romkinja koja se gorko pokajala zbog pogrešnih odluka i preranog braka. Zato su udruženja Romkinja „Osvit" iz Niša, „Nada" iz Aleksinca" i opština Aleksinac pokrenuli projekat pod nazivom „Izgradnja kapaciteta lokalnih institucija u prevenciji ranih, dječjih brakova u Aleksincu". Projekat su podržali Evropska unija i Vlada Švajcarske, a dodatnu pomoć pružila je i Vlada Srbije.

U okviru projekta urađeno je i istraživanje u kome je, od ukupno 1.050 Roma koliko ih ima u Aleksincu, učestvovalo 165 žena svih godišta. Prema tom istraživanju, u bračnu zajednicu između 10. i 15. godine stupilo je 50 žena, a sto žena između 16. i 20. godine. Samo 15 Romkinja udalo se nakon svoje 20. godine. Od njih 150 koje su prije punoljetstva postale supruge, 18 žena nije samostalno donijelo odluku o tome, već je na njih izvršio pritisak neko iz porodice. Čak 23 žene su prije svoje 15. godine rodile prvo dijete, a 107 prije 20. godine. Zapanjujući je podatak da je 78 ispitanica imalo abortus prije punoljetstva. Samo 20 žena završilo je srednju školu, 67 samo osnovnu, a skoro 80 nije završilo ni osnovnu. Više od 140 ispitanica nije zaposleno, a 135 njih živi od socijalne pomoći.

„Upravo zato smo i pokrenuli projekat, jer rani brakovi dovode prije svega djevojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva", kaže objašnjava Ana Saćipović, predsjednica udruženja „Osvit". „One ispadaju iz obrazovnog sistema i potencijalne su žrtve porodičnog ili partnerskog nasilja. Jednostavno, to je prepreka za razvoj, ne samo romske zajednice, ne samo romskih devojčica, već društva u cjelini."

Baza podataka

Pored istraživanja koje je urađeno sa ženama u Aleksincu i ruralnim dijelovima u kojima žive Romi, organizacije „Osvit" i „Nada" organizovale su i radionice za djecu od 13 do 18 godina, kao i tribine za roditelje. U okviru projekta formiran je i stručni tim sastavljen od predstavnika lokalne samouprave, policije, zdravstvene i školske ustanove, kao i centra za socijalni rad.

„Ako se devojčica od 5. do 7. razreda ne pojavi u školi na nastavi, stručni tim škole u obavezi je da nedolazak prijavi centru za socijalni rad i policiji. Ako oni na terenu dođu do informacije da je djevojčica prisiljena ili sama izabrala da uđe u maloljetnički brak, tj. da ispada iz sistema obrazovanja, policija reaguje i sankcioniše roditelje, jer su oni do punoljetstva odgovorni za svoju djecu. Napravili smo i računarski program koji će koristiti Centru za socijalni rad u Aleksincu i preko kojeg će voditi evidenciju o maloljetničkim brakovima. Jer, kada dođe Romkinja koja ima 21. godinu radi ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i kaže da je samohrana majka dvoje djece od kojih jedno ima šest godina, program je prepoznaje i ubacuje u bazu podataka da je maloljetna stupila u brak", objašnjava Saćipovićeva.

Nema kazne za prekid školovanja

Ljiljana Stojanović iz Centra za socijalni rad u Aleksincu kaže da za osnivanje bračne zajednice dok je djevojčica maloljetna saznaju tek kada se ona prijavi za roditeljski dodatak. Prema riječima Stojanovićeve, Romi znaju da je to protivzakonito i poriču da su u bračnoj zajednici. Ako se desi da djevojčica ostane u drugom stanju, onda po zakonu djevojčica i njena beba dobijaju staratelja i preispituje se roditeljsko pravo. Kako kaže predstavnica aleksinačkog Centra za socijalni rad, takvih slučajeva je srećom sve manje – i to zahvaljujući radu nevladinih organizacija, jer država nema mehanizam da radi na prevenciji, već tek nakon što problem nastane.

Iako ne mogu da primaju socijalnu pomoć ako im sva djeca ne idu u školu, država ipak nema sistem koji će romsku djecu zadržati u školskim klupama, jer to nije jedini uslov za primanje pomoći, kaže za Ljiljana Stojanović. Da bi državni aparat reagovao, škola je dužna da obavijesti Centar za socijalni rad da neko dijete ne dolazi u školu, ali tek nakon mjesec-dva prema zakonskim okvirima. U situaciji u kakvoj je bila D.D. – to je prilično kasno.

Međutim, interesantan podatak je da, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju roditelj dužan da djetetu obezbijedi redovno pohađanje škole, nijednom odredbom tog zakona nije predviđena sankcija za nepoštovanje tih normi. S druge strane, po zakonu je moguće stupiti u brak i sa 16 godina, uz dozvolu Suda i mišljenje Centra za socijalni rad o duševnoj razvijenosti osobe.

„Mi ovdje razgovaramo sa maloljetnicom, s njenim roditeljima i sa budućim suprugom", kaže socijalna radnica iz Aleksinca Ljiljana Stojanović. „Za naše mišljenje i za dozvolu suda potrebno je ljekarsko uvjerenje o njenoj fizičkoj spremnosti i uvjerenje od psihologa. I važno je da vidimo da je ona duševno zrela da prihvati dužnosti i obaveze u braku. Takođe, tu vidimo da li se radi o prisili, da li je i suprug svjestan šta znači uzeti maloljetnicu za ženu, a takođe razgovaramo i s roditeljima – da li su saglasni i, ako bračna zajednica slučajno ne uspije, da li je prihvataju da se vrati u njihovo domaćinstvo", objašnjava Stojanovićeva, ali i napominje da je takvih zahtjeva iz godine u godinu sve manje.

Selo kao geto

Situacija na terenu ipak je nešto drugačija. To nam potvrđuje i Nataša Petrović, predsjednica udruženja Romkinja „Nada" iz Aleksinca. Prema njenim riječima, velika je razlika između romskih porodica koje žive u samoj opštini, gdje je pretežno srpsko stanovništvo, ili u selima u kojima su oni jedini mještani.

Petrovićeva je inače pedagoška asistentkinja u osnovnoj školi i trener ženskog fudbala. Rad sa djecom smatra veoma važnim segmentom u tom projektu, ali tvrdi da su roditelji iz ruralnih područja najveći problem: „Ja radim sa vrlo specifičnom romskom grupom - Djeca su mi iz Prćilovice. To vam je selo – 'život na margini'. Uslovi iz 13. vijeka. Na 75 kuća i 480 stanovnika imaju dvije česme. Roditelji tu igraju glavnu ulogu – ako oni smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i djecu. Teško je raditi s takvim ljudima, jer oni gledaju jedni od drugih, i iako sam ja Romkinja, opet neće da poslušaju savjete, jer nisam iz njihovog sela, već iz Aleksinca."

Mehanizmi za rješavanje problema

Iako je zakon u pogledu maloljetničkih brakova jasan, vanbračna zajednica pravno je teško uočljiva. U svakom slučaju, onima koji su uhvaćeni u krivičnom djelu stupanje u vanbračnu zajednicu s maloljetnom osobom, prijeti kazna od tri godine zatvora, podsjeća advokatkinja Ivana Pavlović: „Ta kazna predviđena je i za roditelja, usvojioca ili staraoca koji je dozvolio vanbračnu zajednicu. Ako je to djelo učinjeno iz koristoljublja, zatvorska kazna je pooštrena – od šest mjeseci, do pet godina zatvora. Ako se međutim, brak u međuvremenu zaključi, krivično gonjenje prestaje."

Rad na prevenciji maloljetničkih brakova među Romima dugoročan je posao i za nevladine organizacije nema vremena za odmor. Zahvaljujući projektu udruženja „Osvit" i „Nada", država dobija mehanizme koji mogu da poboljšaju situaciju po tom pitanju. Prema riječima Ane Saćipović iz „Osvita", država sada može da stvori zakonsku regulativu za rješavanje problema. „Projektom smo ponudili rješenje, čak stvorili i mehanizme za rješavanje problema. Napravljen je i taj program u koji će biti upisane sve naše ispitanice. Na Centru za socijalni rad je sada da nastavi da vodi evidenciju na osnovu koje će pratiti da li se problem rješava, ili je potrebno možda kreirati nove mehanizme. A na državi da taj pozitivan primjer prakse u jednoj opštini prenese kao model u ostalim opštinama."

Ponosna mama

D.D. danas, nakon deset godina, ponovo živi sa roditeljima. Bolesni su i ona se brine o njima. Osnovnu školu završila je preko programa „Druga šansa", ali do posla nikada nije uspjela da dođe. Svi zajedno žive od majčine penzije od 13.000 dinara i dječijeg dodatka od 3.200. Njen sin ima deset godina, odličan je đak, takmiči se u matematici i ide u muzičku školu. Da bi nešto zaradila, D.D. ponekad čisti kuće.

Na pitanje kako vidi sebe u budućnosti, kaže: „Eto, sad kad imam 41. godinu i živim s roditeljima, više mi ne pada na pamet da se udajem. I ne razmišljam o sebi već deset godina, već samo o sinu i njegovoj budućnosti. Ne zato što je moje dijete pa ga hvalim, već svi kažu da je izvanredan. Ide na takmičenja iz matematike, klavir mu ide odlično. Ja sam ponosna mama! Ako sam nešto uspjela u životu, onda je to on. Svoju prošlost sam ostavila u prošlosti. Sad živim za njegovu budućnost. Mislim da će on baš da uspije mnogo – mnogo više nego što su ikada moji snovi bili."