„Roditelji ne smiju kriti problem“

"Bila sam u situaciji da ne znam više kome da se obratim", počinje svoju priču Selma*, majka 16-godišnjeg Emira*. Prošlog ljeta primjetila je da se njen sin promijenio: „Iz kuće je odnosio stvari i prodavao ih. Dešavali su se i incidenti u školi. Jednom su mu u školskom ruksaku pronašli i nož. Lagao je - i s razlogom i bez", govori ona i dodaje da su drugi članovi porodice "digli ruke" od njega i govorili da ne treba ići u školu i ne smije izlaziti iz sobe. "Ja se s tim nisam slagala i odlučila sam potražiti pomoć. Pokucala sam na vrata Odgojnog centra", objašnjava ona i priča da su pri dolasku u Centar plakali i ona i njen sin.

Pročitajte i: „Vršnjačko nasilje“, prevencija i represija

 „U školi sa mnom nikada nisu porazgovarali"

Centar je jedna je od dvije ustanove u BiH u kojoj maloljetnici od 14 do 18 godina, prema Zakonu o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku Federacije BiH, izvršavaju odgojnu mjeru „upućivanje u odgojni centar“. Radi se o maloljetnicima koji su počinili krivično djelo i kojima je izrečena sudska presuda od strane nadležnog sudije za maloljetnike. Osim izvršenja odgojne mjere, u Centru pružaju podršku maloljetnicima čije ponašanje je rizično i u budućnosti bi moglo dovesti do počinjenja krivičnog djela – o tome da li dijete ima rizično ponašanje ili ne, odlučuje nadležni Centar za socijalni rad (CSR).

Emir spada u drugu grupu maloljetnika - nije počinio krivično djelo, ali je njegovo ponašanje okarakterisano kao rizično. Srećemo ga u Odgojnom centru kako sjedi na kauču i nervozno prevrće mobitel u rukama. „Ovdje dolazim jer želim da budem bolji i popravim svoje ponašanje", govori on drhtavim glasom za DW. „Na početku mi je bilo krivo i mislio sam ‚Šta ću ja ovdje?‘. Ali nakon nekoliko dolazaka, zahvalan sam svojoj mami što me je dovela", nastavlja on dalje i navodi da u školi nije naišao na podršku. „U školi su mi samo prijetili da će zvati moje roditelje ili da ću dobiti ukor. Nisu nikada sjeli sa mnom da porazgovaraju normalno. To me samo navodilo da radim i gore stvari. Ovdje sam dobio podršku i mogu ispričati i dobro i zlo."

Roditelji trebaju prepoznati problem i potražiti pomoć

Osim u Centru, Emir je pronašao podršku i u roditeljima, za koje kaže da su njegov najveći oslonac u životu. Međutim, mnogi od njih, za razliku od Emirove majke, ne potraže stručnu pomoć. Tako barem poručuju iz Centra za socijalni rad Tuzla: „Nekada nam je veoma teško da ostvarimo saradnju sa roditeljima, a bez njihovog pristanka, dijete ne može biti upućeno u Odgojni centar kao ustanovu koja im može pomoći“, navodi direktorica Centra za socijalni rad Tuzla, Lejla Jogunčić. Prema njenim riječima roditelji često problem posljednji prepoznaju: „Ne bismo trebali razmišljati o problemu koji je već nastao, nego ga trebamo pokušati prepoznati skupa sa roditeljima u početnoj fazi. Onda nam je puno lakše djelovati".

Na pitanje koji su to uzroci maloljetničkog prestupništva i vršnjačkog nasilja, Jogunčić odgovara: „Uzroka je mnogo. Jedan od njih je visok stepen siromaštva, kao i kompletna situacija u državi. Djeca su često prepuštena sama sebi jer se roditelji bore za egzistenciju i nemaju vremena za njih. Ponekad je razlog i psihološki problem ili znatiželja. Kada dublje pogledate kompletnu sliku djeteta, onda vidite da ima 101 razlog. Teško je prepoznati onaj pravi“, objašnjava Jogunčić i upozorava da danas postoje novi izazovi, koje donosi nova tehnologija, te se i sam CSR danas bori kako reagovati na nove prijetnje. Jogunčić dodaje i da je broj prekršaja učinjenih od strane maloljetnika na području grada Tuzle u prošloj godini porastao za 20 posto.

Pročitajte i: Pošasti interneta u BiH

S druge strane, prema riječima direktora Odgojnog centra TK, Denisa Husića, broj krivičnih djela počinjenih od strane maloljetnika se u posljednjih nekoliko godina smanjio, što potvrđuje i analiza Vlade TK o stanju maloljetničke delinkvencije u ovom kantonu - 2010. godine taj broj je bio 442, a 2016. godine 117.

Ali, porast prekršaja znači da je i rizično ponašanje među maloljetnicima u porastu, te da djeca trebaju podršku, kako u porodici, tako i van nje.

Maloljetnici krivična djela ne čine svjesno

Po dolasku svakog maloljetnika u Odgojni centar, stručni tim vrši detaljnu socijalnu, pedagošku i psihološku anamnezu, nakon čega se priprema individualno prilagođen program ili tretman. Maloljetnici rade na odnosu prema sebi, odnosu prema drugima, ispunjavaju školskih obaveza, razvijaju radnih navika i drugih socijalnih vještina. Emir je jedan od 300 maloljetnika koji su boravili u Odgojnom centru od njegovog osnivanja 2009. godine i kaže da mu je to mnogo pomoglo: "Ovdje se osjećam prihvaćenim i već sam primjetio pozitivne rezultate, kako u školi, tako i kod kuće". On kaže da nije imao problema sa ocjenama u školi. Problem je bilo samo "loše društvo" u koje je upao.

"Najčešća krivična djela zbog kojih maloljetnici dolaze u Odgojni centar su krađe, odnosno imovinski delikti, a 90 posto maloljetnika nije ni svjesno onoga što čini. „Tek kada se susretnu sa posljedicama i sankcijom, shvate ozbiljnost onoga što su uradili“, navodi Husić.

Husić dalje navodi da je postotak recidiva tri posto, te na osnovu tog podatka, kao i na primjeru Emira, jasno je da sa djecom treba samo raditi: „Ne mora to biti Odgojni centar ili neka druga ustanova. To mogu i roditelji poklanjanjem više pažnje svojoj djeci i pokazivanjem razumijevanja za njihove probleme. Djeca često čine krivična djela da bi privukli pažnju koja im je potrebna. Ali, kada to uzme maha, teško se kontroliše“.

Dva odgojna centra u BiH nisu dovoljna

Međutim, maloljetnici u ovaj centar, kao ustanovu koja im pomaže u resocijalizaciji, mogu doći isključivo iz Tuzlanskog kantona. Ukoliko je mjesto njihovog boravka izvan Tuzlanskog ili Sarajevskog kantona, gdje također postoji ovakva institucija, oni nemaju mogućnosti izvršenja ove odgojne mjere, jer u preostalih osam kantona ovakva institucija ne postoji. „Imali smo zahtjev da djeca iz Brčko distrikta dođu ovdje, ali mi jednostavno nemamo dovoljno ljudi niti prostorne kapacitete. Povećao se broj maloljetnika koji dolaze u naš centar, jer smo prepoznati kao ustanova koja može pomoći djeci, ali mi nemamo mogućnosti za djecu sa drugih područja koja nisu u našoj nadležnosti". Odgojni centar TK trenutno ima osam štićenika. „S tim brojem naši kapaciteti su popunjeni", objašnjava Husić za DW.

Pročitajte i: Vršnjačko nasilje – pošast današnjice

Centar u Tuzli nema dvorišta gdje bi se djeca mogla igrati, a u sam Centar se ulazi kroz Biro za zapošljavanje TK, te svaki maloljetnik mora proći prvo kroz ovu instituciju da bi došao u Centar. „Djeci nije svejedno ukoliko ih neko vidi i prepozna. Postoji stigmatizacija i najbolje bi bilo da mi imamo poseban ulaz, ali to u ovoj zgradi nije moguće napraviti“, priča Husić o problemima s kojima se susreću.

Šta nakon izlaska iz Centra?

Prevencija je najvažniji faktor za rješenje problema maloljetničke delinkvencije, ponavljaju i iz Centra za socijalni rad i iz Odgojnog centra. Vršnjačko nasilje, siguran internet - samo su neke od tema o kojima ove dvije institucije u suradnji s MUP-om TK i nevladinim organizacijama govore na preventivnim radionicama u školama: "U prošloj godini je oko 1.800 učenika obuhvaćeno našim radionicama. Osim sa učenicima u osnovnim i srednjim školama, radimo i sa roditeljima i nastavnim osobljem" kaže za DW uposlenik Centra, pedagog-psiholog Dejan Brkić.

Međutim, šta se događa kada dijete završi svoj tretman u Odgojnom centru? „Maloljetnik odlazi, ali ukoliko njegovi roditelji i on procijene da im je podrška i dalje potrebna, dijete može nastaviti da povremeno dolazi kod nas na tretmane podrške ili suport tretmane“, objašnjava direktor Husić.

Emir će vjerovatno nakon završetka svog tretmana nastaviti dolaziti na tretmane podrške, jer mu rastanak sa Centrom neće pasti lako. Tako barem kaže njegova majka: „Ako ga hoću nečim kazniti, onda bi to bila zabrana dolaska u Centar". Nakon svog iskustva ona drugim roditeljima savjetuje da ne kriju svoj problem, jer pozitivni rezultati su kod Emira već vidljivi: „Problematično ponašanje vašeg djeteta uvijek će isplivati na površinu. Nemojte ga kriti. Potražiti stručnu pomoć nije sramota, a roditelj je taj koji najbolje poznaje svoje dijete i ukoliko bilo šta primjeti, on mora reagovati."

Emir opet, svojim vršnjacima savjetuje da se uvijek prvo obrate roditeljima, jer su oni ti, koji najviše vole svoje djecu.

* Prava imena sagovornika poznata redakciji

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android