Nije baš uobičajeno puštanje rock pjesama u dvorištu ugledne pariske Sorbone. Ali, kada je u srijedu (21.10.) iznošen kovčeg sa posmrtnim ostacima Paty Samuela niko se nije čudio na zvuk pjesme irskog rok benda U2 - „One“. Bila je to omiljena pjesma ovog profesora istorije i geografije, kojeg je brutalno ubio islamistički terorista. Ali, to veče sjećanja na Patyja slutilo se da će „One“ - „Svi smo jedno“ - postati borbena mantra Emmanuela Macrona.
Kurs konfrontacije, koji je od tada zauzeo francuski predsjednik sa sobom nosi i opasnosti.
Francuska na koljenima
Svirepo ubistvo uznemirilo je ionako podjeljeno društvo. Malo toga je ostalo od onog nasmijanog lica, tek izabranog predsjednika u noći izborne pobjede 2017, i od njegove izjave kako su Francuzi sa njim izabrali „nadu i žudnju za budućnošću“.
Bila je to pobjeda nad „Nacionalnim frontom“ Marine Le Pen, nad jednom partijom koja prije svega pobuđuje strah i mržnju. Ali, „kriza“ je postala prava riječ za Macronovu eru. Nakon protesta „Žutih prsluka“ uslijedili su štrajkovi koji su mjesecima paralisali zemlju.
Sada je tu pandemija korone koja je do sada odnijela 35.000 života. Zemlja je na koljenima. Francuzi bi sada uveče trebalo da sjede kod kuće, jer ne smiju da izlaze napolje. U ovoj situaciji Francuskoj je zajedništvo potrebnije nego ikad.
Napad na francuski identitet
A onda dođe bukvalno pogubljenje Samuela Patyja. Nastavniku je ubica na putu kući - odrubio glavu. Paty je na času pokazivao sporne karikature proroka Muhameda. Ali, činjenica da je njegova smrt izazvala tako snažne reakcije ne može se objasniti samo njegovim varvarskim ubistvom. Njegovo ubistvo je za mnoge napad na temelje francuske nacije. Francuzima ništa nije svetije od principa „Laïcité“ - radvojenosti religije i države s jedne strane i sistema javnog obrazovanja s druge strane, koji na vrijednostima „Republike“ odgaja generacije učenika.
Macron preuzima borbu protiv zajedničkog neprijatelja svih slobodoljubivih ljudi - protiv islamskog fundamentalizma. Prethodnih dana je već najavio niz mjera za reformu islama i sprečavanje uticaja iz inostranstva na džamije. On želi da zaštiti Francuze od religioznog terora.
To je razumljivo i ima smisla. Ali, debatu otežava insistiranje na „sekularizmu“. Ubijeni profesor Paty je onim učenicima, kod kojih bi karikature mogle da povrede vjerska osjećanja, ponudio da napuste prostoriju ili skrenu pogled u stranu. S druge strane Macron je glasno zahtijevao „pravo na blasfemiju“ (bogohuljenje), najavio zakon protiv „islamskog separatizma“ i paušalno označio islam kao religiju koja je u krizi širom svijeta.
Njegov ministar unutrašnjih poslova je nedavno tvrdio kako je bio šokiran kada je u supermarketima ugledao vitirine sa halal i košer mesom. Gérard Darmanin je rekao da ljudi već tu počinju da se odvajaju u paralelna društva.
Gdje je zakazala Republika?
Od masakra u redakciji satiričnog lista Charlie Hebdo u januaru 2015. u Francuskoj je u islamističkim napadima ubijeno 260 ljudi. Francuska u tom smislu zauzima zastrašujuće prvo mjesto u Evropi. Dakle, Francuska je i prije Macrona živjela sa opasnošću od islamizma. A da bi se uspješno suzbio, potrebno je više od oštrih riječi i simbolične politike. Nigdje u Evropi ne živi toliko mnogo mladih muslimana na margini društva i bez perspektive kao u Francuskoj. Islam im daje identitet, koji im francuska nacija očito ne nudi ni nakon dvije generacije – nezavisno od sistema javnog školstva.
To nije opravdanje ili izvinjenje, ali je važno za analizu problema. Mora da se razmišlja o tome, zašto je privlačnost islamizma tako velika. I gdje je zakazala Republika.
Makronov zadatak je kao hodanje po žici: on mora da stavi pod kontrolu politički islam u Francuskoj, bez da 5,4 miliona muslimana koji žive u Francuskoj steknu osjećaj da su pod generalnom sumnjom. To je izazov, koji Emmanuelu Macronu ne smije da se izjalovi. Njemu je mnogo teže nego njegovoj protivnici na predstojećim izborima za godinu i po dana. Jer, Marine Le Pen obično ima mnogo jednostavnija rješenja.