Komentar: Liječnici kao pomoćnici smrti?

Nitko ne može spriječiti neku odlučnu i za to sposobnu osobu da sama sebi oduzme život. Ali nikad ne smije biti zadaća liječnika da sudjeluju u tome. Zadaća liječnika jest da očuvaju život i zdravlje - i to tako treba ostati.

Zagovornici liječničke pomoći u dragovoljnom samoubojstvu argumentiraju kako se smrtno bolesnoj osobi, na primjer od raka, uskraćuju teške muke ako ona sama "dragovoljno" odluči o trenutku kad više ne želi živjeti. Upozoravaju na pravo pacijenta na "dostojanstvenu" smrt. Kao suprotnost tome opisuju hladnu i neosobnu medicinu strojevima i puko vegetiranje sve do kasnije i bolne smrti. Ali koliko je neki smrtno bolestan čovjek uopće "slobodan" da donese takvu odluku?

Navodna "dostojanstvena" smrt

Čak i osobe koje su pri punoj svijesti izložene su društvenom pritisku - makar se to pitanje nikad tako otvoreno ne postavlja: mogu li svoju rodbinu dovesti do toga da me možda mjesecima ili čak godinama mora njegovati? Mogu li ih opteretiti još i sa svojim bolovima i patnjom? Mogu li i sam podnijeti da me njeguju nepoznati ljudi i time se odreći svake vlastite intimnosti?

Tako se čini nekakva brza smrt kao primjereno rješenje za očuvanje "dostojanstva". Ali takvo samoubojstvo nije "dostojanstveno" niti za pacijenta, niti za društvo koje dopušta tako nešto. Ako zakon kaže "Da" tom putu, onda se svaki teški bolesnik upravo prisiljava da si postavlja to pitanje. Samoubojstvo iza kojeg možda stoji neizrečena bojazan kako će ispasti egoist ako želi i dalje živjeti - a to nema više nikakve veze s dostojanstvom.

Neizdrživa dilema liječnika

Legalizacija samoubojstva uz tuđu pomoć će i liječnike dovesti u neizdrživu situaciju: morat će pacijente savjetovati, isplati li se za njih još uopće da dalje žive. Već po sektoru medicine liječnik bi mogao u svojoj karijeri na stotine, možda na tisuće puta postati pomoćnik u izazivanju smrti.

Iz dobrog razloga zato zbor liječnika to odbija. Ne smije postojati takav organizirani mehanizam ubijanja, niti u bolnicama i liječničkim ambulantama, niti bilo gdje drugdje. Već i zato ima razloga za zabranu organizacija i udruga poput švicarskog Dignitasa čiji je jedini cilj pomoć u samoubojstvu.

Umirući trebaju pomoć

Kako doista izgleda dostojanstven odnos prema smrtno bolesnim osobama pokazuju medicinske ustanove za neizlječivo bolesne (hospiciji) i odjeli palijativne medicine: tamo se umirućima pruža zaštićena okolina u kojoj ih se prati u posljednjim danima njihovog života. Tu podjednako pripadaju i moderna i učinkovita sredstva protiv bolova baš kao i pravo pacijenata da im se život ne produžuje tako da ih se priključi na aparate i umjetne organe kad vlastiti zakažu.

Ono što nam je doista potrebno nije rasprava o pomoći prilikom samoubojstva, nego više pomoći i njege slabih i bolesnih.