Njemačka nikada nije bila „pionir" kada je u pitanju klima i to se uvijek iznova potvrđuje. Angela Merkel takođe nikada nije bila „klima kancelarka". Godina 1990. sasvim slučajno služi kao osnova za izračunavanje ciljeva smanjenja CO2 i to samo zbog toga što je Njemačka tada imala besramnu sreću što su na istoku zemlje još uvijek funkcionisale prljave fabrike, koje su se nakon ujedinjenja Njemačke vrlo brzo morale zatvoriti. To je naravno uveliko doprinijelo smanjenju emisije CO2. Ali ista ta emisija gasova sa efektom staklenika jedva da se smanjila u posljednjih deset godina.
Da se 2011. godine nije desila nesreća u nuklearnoj elektrani Fukušima 1, njemačke nuklearne elektrane bi nesmetano nastavile da proizvode električnu energiju. Ali posljedice iz Japana su dovele do toga da samoprozvana klima kancelarka promijeni svoju dotadašnju politiku. Jer, Merkel je 2005. godine, ubrzo nakon što je preuzela dužnost kancelarke, odbila napuštanje nuklearne energije koje su 2000. godine ispregovarali Socijaldemokrati i Zeleni. Godinu dana prije nesreće u Fukušimi, Merkel je govorila o „nuklearnoj energiji kao prelaznoj tehnologiji, odnosno tehnologiji mosta", da bi u ljeto 2011. najavila obnovljeni nuklearni motarotij.
Skupa katastrofa „transformacije energije"
Njemačka se od tada bori sa posljedicama „transformacije energije” koju je proglasila savezna njemačka vlada. I zaista, to je i dovelo do značajnog povećanja udjela električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Ali po kojoj cijeni? Milijarde i milijarde troškova. Tačnije: 160 milijardi eura u proteklih pet godina! Rezultat: Najviše cijene energije u Evropi (koje uglavnom štete ekonomiji u zemlji, jer dovode do emigracije energetski intenzivnih industrija). A pored toga: emisija ovog prokletog ugljen dioksida time neće postati niža. Zbog toga je i ovdje potrebna promjena politike.
Sada se postavlja pitanje: Ne bi li bilo mnogo efikasnije da se tih 160 milijardi (ili barem veći dio te sume) uložilo direktno u izgradnju saobraćajne infrastrukture, jer bi se na taj način direktno uticalo na smanjenje emisije CO2? Ali se zato sada „zelena klijentela" ove republike fanatično okomila na saobraćajni sektor, jer je eto on navodno kriv za cijeli problem sa klimom? (Inače, saobraćaj čini samo 18 procenata ukupnog opterećenja CO2.)
Ono što trenutno zagovaraju zeleni partijski zvaničnici je zastrašujuće: zabrana letova na kratkim relacijama, zabrana motora s unutrašnjim sagorijevanjem od 2030. godine – idemo direktno u ekološki socijalizam!
Kako bi bilo da se umjesto toga uvede tržišni pristup? Odnosno tržišna cijena za CO2?
A sada još i kabinet za klimu! Tamo ministri sjede kao u kazni, jer nisu u stanju da djeluju interresorno kako bi postigli ciljeve zaštite klime. Situacija bi bila stvarno smiješna, kada bi, kao što je i planirano, ministri morali platiti kaznu u slučaju da ne uspiju postići ciljeve zaštite klime. I to se zove kabinet za klimu? Prije bi to trebao da bude kabinet jeze! Samo još nedostaje da se pozovu mlade klimatske zvijezde kao što su Greta Thunberg ili njena njemačka kolegica Luisa Neubauer. To bi bilo vrh zavaravanja.
Stvaranje panike zbog klime
Nemojte da se pogrešno razumijemo: Mislim da je sjajno to što mladi ljudi izlaze na ulice i artikulišu svoje brige. Mladi tako dobiju dan - dva van škole, pojave se u vijestima, i to bi trebalo da ih vakciniše protiv straha od predstojeće apokalipse.
„Vozimo planetu prema zidu!", je jedna od ključnih rečenica klima-populista, koji se u ogromnoj mreži svjetskih klimatologa izdvajaju svojim stalnim medijskim prisustvom. (Onaj ko ima takve argumente, ne trpi prigovore.) Ukoliko klimatolozi sada vjeruju da su pokretom "Petkom za budućnost" stekli saveznike – onda griješe! Mladi su samo žrtve velikog klimatskog balona, iza kojeg se u stvarnosti krije nešto mnogo bitnije: otvorena kritika dominantnog kapitalističkog ekonomskog sistema (koji je kriv što "vozimo planetu prema zidu").
Ne, stvarno ne mogu da prihvatim ovo stvaranje panike zbog klime. Ne radi se o poricanju klimatskih promjena. Radi se o formiranju sopstvenog mišljenja i o tome šta čovjek sam može učiniti. Slažem se sa velikim, nažalost prerano preminulim naučnikom Hansom Roslingom. Ovaj Šveđanin je u svojoj knjizi "Factfulness" napisao: "Kad mi kažu da se nešto mora desiti odmah, počinjem da oklijevam. Jer, iza toga se većinom krije pokušaj da me se odvrati od razmišljanja."
Na to se nema šta dodati.