Libija - kaos u državi i plodno tlo za teror

Otmica zrakoplova Afriqiyah Airwaysa na Malti ponovno skreće pozornost na Libiju. Zemlja tone u kaos građanskog rata. Pozitivne vijesti su rijetkost. Polovicom prosinca je premijer Fayes al-Sarraj najavio da je grad Sirte oslobođen od terorističke milicije IS. Ofenziva je trajala osam mjeseci, a kopnene trupe su podržali američki borbeni zrakoplovi. Premijer je istodobno morao priznati da "borba protiv terorizma u Libiji još dugo neće biti okončana".

Pet godina nakon ubojstva diktatora Muammara al-Gaddafija borba za vlast još nije okončana: Sarrajova vlada je samo jedna od nekoliko konkurentskih vlada.  Situacija u Libiji nakon intervencija NATO-a se razvila u posve drugom pravcu nego što su to zamišljali Pariz, Washington ili London.

Nade u izgradnju demokratskog, otvorenog, slobodnog libijskog društva, povezane sa svrgavanjem Gadafija sa vlasti, nisu se obistinile. Naprotiv. Zemlja sada tone u haos. Nema funkcionirajuće vlade. Umjesto toga u Libiji se sukobljava nekoliko vlada koje pretenduju da dođu na vlast. Zemljom kruži na stotine naoružanih trupa, lojalnih u najboljem slučaju svom klanu ili lokalnom vojnom zapovjedniku.

Krijumčarenje je jedna od rijetkih grana koje cvjetaju u Libiji, radilo se o drogama, oružju ili - prije svega - ljudima. Raspad države napravio je od Libije glavnu tranzitnu zemlju za izbjeglice na njihovom putu ka Evropi. Mattia Toaldo iz Evropskog vijeća za vanjske poslove (European Council on Foreign Relations - ECFR) kaže da su se uslovi za život u Libiji nakon svrgavanja Gadafija znatno pogoršali. "Stalno nestaje struje. U Tripoliju je samo u septembru zabilježeno 109 slučajeva otmice. Nema dovoljno gotovine, a ljudi većinu vremena provode u redovima na šalterima banki kako bi dobili nešto novca." Tualdo za DW rezimira: "Sve se promijenilo: svakodnevni život, sigurnosna, ali i ekonomska situacija."

Pogrešne procjene 2011. godine

Ne možemo, a da se ne prisjetimo antičkog vojnog zapovjednika Tukidida i njegovog upozorenja od prije oko 2.500 godina: "Prije nego se upustite u rat, razmislite koliko bi on mogao biti nekontrolisan." Christian Much je tri godine bio njemački ambasador u Libiji - sve do septembra. Samokritično ovaj bivši diplomata rezimira da su svi akteri, kako Libijci, tako i međunarodna zajednica, imali pogrešne predstave o budućnosti Libije: "Svi su se precijenili", kaže on i dodaje: "Nakon 2011. nije odmah formirana zajednička vojska. A paravojska, koje je uvijek bilo, uzela je maha, te i dalje dobija na značaju, a time i razmišljanje u lokalnim okvirima i strukturama."

Izvoz oružja i nasilje

Posljedice raspada Libije ne zadržavaju se samo u granicama ove zemlje. Nakon svrgavanja Gadafija, ustanici su opljačkali arsenal oružja libijske armije. "Dotok oružja iz Libije bio je jedan od glavnih razloga za konflikt u Maliju", kaže ekspert ECFR-a Toaldo. Isto na stvari gleda i predsjednik Čada. Tokom posjete Berlinu protekle sedmice Idriss Déby se požalio DW-u: "Gadafi je mrtav, a Libija prepuštena naoružanim grupama. Afrika sada mora snositi posljedice tog haosa."  On je dodao da bi Evropa morala preuzeti odgovornost za to da nekada mirne zemlje sada teroriše nigerijanska teroristička organizacija Boko Haram. Jer, oružje tamo stiže iz Libije", rekao je Déby.

Kako osnovati funkcionirajuću libijsku armiju pod civilnim vođstvom je jedno od pitanja kojima se bavi Martin Kobler, specijalni izvjestitelj UN-a za Libiju. Više od apela da se vodi dijalog Kobler ne može da ponudi. Njemački diplomata za DW kaže da "to Libijci sami među sobom moraju da riješe", ali da su "Afrička unija, UN, EU i Arapska liga spremne da im pomognu".

Uticaj izvana potiče podjelu

Strani uticaj samo je podgrijao unutarlibijski konflikt. Različite paravojne grupe dobile su podršku različitih zemalja u oružju i novcu. Katar i Turska su podržale paravojne snage na istoku. Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija naoružavali su oružane trupe na zapadu Libije. Mattia Toaldo u ovom uplitanju vidi jedan od glavnih razloga za skretanje Libije u pravcu anarhije.

Podsjećanja radi: Libija je početkom 2011. takođe bila zahvaćena valom revolucija koje su zapljusnule susjedni Egipat i Tunis. Protesti koji su su eskalirali u februaru 2011., doveli su do situacije slične ratu. Njihov epicentar bio je istočnolibijski grad Bengazi. Gadafijev režim se u martu pribrao i počeo da vraća dijelove zemlje pod svoju kontrolu. U tu svrhu je koristio i avijaciju. Ustanici su tražili da se proglasi zona zabrane letova. Francuska je bila zemlja koja je pokrenula vojnu intervenciju u Libiji. Nakon što je Pariz najprije podržavao diktatora Bena Alija u Tunisu, i u Egiptu dugo igrao na kartu Mubarakovog režima, ovaj put je želio pravovremeno biti na strani pobjednika. Moguće je da je u tome značajnu ulogu imala činjenica da je Francuska sklopila "deal" u milijardskim iznosima oko gradnje elektrana u Libiji pa nije željela da on bude ugrožen. Pored toga, u Francusku je deset posto isporuka nafte dolazilo iz Libije. 17. marta je rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, u kojoj se tražio hitan prekid vatre, dozvoljeno uspostavljanje zone zabrane letenja i zaštite stanovništva vojnim sredstvima.