Iz Afganistana u Tursku

„Brate, krijumčarenje ljudi postoji od kako su prvi put povučene granice. I sve dok postoje granice, posao će se nastaviti“, kaže nam Baver, 32-godišnji krijumčar koji radi na granici između Irana i Turske. Ne želi da se sastane uživo, zato razgovaramo preko Whatsapp-a i Baver, da bi zaštitio identitet, koristi mobilni telefon jednog svog poznanika.

Baver kaže da je na prilično visokom položaju u svojoj organizaciji - on je zadužen za to da prebacuje izbjeglice u „sigurnu zonu“ oko turskog grada Vana u istočnoj Anatoliji. „Već sam preveo hiljade preko granice“, kaže Baver ponosno. Ali ne želi da nam oda na kom mjestu prelazi granicu između Irana i Turske. To bi moglo da dovede do sloma čitave mreže krijumčara, koja navodno operiše u Avganistanu, Pakistanu, Iranu, Turskoj, i čak i u Evropi.

Policija za vratom

Baver zvuči nervozno i užurbano: „Moram da pazim da mi se ne nakači policija.“ On i njegove kolege imaju razloga za strah, jer policija u Vanu i okolini pridaje sve više pažnje krijumčarenju, posebno od kako su u Avganistanu Talibani ponovo došli na vlast. Od početka godine, pokrenuti su sudski postupci protiv 920 krijumčara. 

Za Bavera, ljudi koje prebacuje preko granice su njegovi „gosti“. Krijumčari imaju svoj žargon kojim navodno otežavaju posao policiji. A uz to i koriste aplikacije za razgovor poput Whatsappa i Telegrama, koje su teže za praćenje.

Krijumčarenje bez granica

Iz Avganistana već godinama odlaze izbjeglice i posao krijumčara cvjeta. Honorar za prebacivanje migranta iz Avganistana za Istanbul je 1500 dolara. Cijene su porasle od povratka Talibana, između ostalog i zato što je su turske granice bolje čuvane.

Izbjeglice iz Avganistana moraju da prevale dug put da bi uopšte stigle do Baverovog reona na turskoj granici. On nam kaže da organizacije za krijumčarenje sastoje od hiljada ljudi iz raznih zemalja.

U svakoj zemlji – Avganistanu, Pakistanu, Iranu i Turskoj – postoje takozvani garanti. To su posrednici koji preuzimaju cio honorar koji plaćaju izbjeglice i zatim isplaćuju pojedinačne krijumčare po završetku njihove etape. Za to se koristi Havala, neformalni sistem za plaćanje popularan u islamskom svijetu, kojim se zaobilaze tradicionalne banke.

Dalek put do Turske

Prva etapa: Kada se sakupi grupa od 30 do 40 ljudi, prevoze ih iz Kabula do granice sa Pakistanom. Krijumčari uglavnom izbjegavaju put do iranske granice, jer je ta ruta izuzetno opasna. 

Na granici sa Pakistanom migrante preuzimaju krijumčari iz pograničnog regiona Beludžistana. Kada stignu u Pakistan, počinje slijedeća etapa, dug i težak put do iranske granice, na kojoj posao dijele nekih tri ili četiri krijumčara. Cilj je da se migranti dovedu na unapred dogovorenu „nultu tačku“ na iranskoj granici.

Kada pređu granicu, krijumčari ih sakupljaju sa različitih lokacija u pokrajinskom regionu Irana i voze za Teheran. Odatle ih stavljaju u autobuse i prevoze do gradova Maku i Koj u zapadnom Iranu. Izbjeglice zatim dospijevaju u sela na granici sa Turskom. Krijumčari u tom regionu imaju odlične veze sa iranskom policijom.

'Uvijek će biti krijumčarenja ljudi'

A onda, poslednji korak: U grupama od 40 do 50 ljudi Avganistanci se prebacuju jednom od ukupno pet tajnih ruta na tursku teritoriju. Put počinje u sumrak i uglavnom je gotov do zore, kada migranti stignu do Dogubajazita, Čaldirana, Ozalpa i Saraja. Za to je već nadležan Baver.

U razgovoru za Dojče vele, kaže da ne razumije zašto je njegov posao protivzakonit. Njegovo je gledište da krijumčari pomažu ljudima kojima je život ugrožen. Ali ne želi da otkrije koliko zarađuje od svog posla.

„Mi ne radimo ništa loše. Ne švercujemo droge ni oružje. Ovo što mi radimo je kao točak koji će zauvijek da se vrti. Uvijek će biti krijumčarenja ljudi. Ako to ne radimo mi, uvijek će to raditi neko drugi. To su i naši djedovi radili, a nastaviće naša djeca“, kaže nam Baver.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu