Bespomoćni Zapad

Tjedan dana prije sastanka na vrhu NATO-a u Walesu, nekoliko dana uoči nužnog, svrhovitog i demonstrativnog posjeta američkog predsjednika Obame Estoniji i na dan održavanja izvanrednog summita EU-a mora se priznati: Zapad je bespomoćan prema neoimperijalističkoj politici Vladimira Putina i bespomoćan prema upravo tektonskim strateškim promjenama na Bliskom istoku.

Sankcije. I onda?

Naravno, u EU-u, NATO-u i na Zapadu uopće pooštravaju se mjere protiv Rusije. Sigurno će se na narednim summitima proglasiti nove sankcije. One će pogoditi Rusiju i predsjednika Putina, ali ih neće natjerati na popuštanje - čak i ako nitko u stvari ne zna što Putin uopće želi postići u Ukrajini: "samo" destabiliziranje istoka te zemlje ili ipak aneksiju kako bi stvorio zatvoreni koridor do Krima? Bilo kako bilo, Putin iskušava slabe reakcije Zapada, za kojeg zna da ni u kom slučaju, što je i razumno, neće odgovoriti vojno nego će u najboljem slučaju opremiti slabu, demoraliziranu ukrajinsku vojsku. Ali, čak i ta vjerojatnost nije velika.

Realno politički gledano mora se reći: Ukrajina nije subjekt svog razvoja. Ona je ovisna o Moskvi, o Putinovoj milosti. Tko želi održati jedinstvo zemlje - u Kijevu, Bruxellesu, Berlinu ili Washingtonu - mora razgovarati s Putinom. I mora pokušati utvrditi što Putin želi kako bi se onda odlučilo što se može ponuditi. "Ne" članstvu Ukrajine u EU-u i pogotovo u NATO-u je u stvari pretpostavka, pa čak i uvjet za razgovore. Cilj pregovora je sigurno stroga federalizacija Ukrajine s dalekosežnim autonomnim ovlastima Istoka. Ne može se izbjeći priznavanje uloge Rusije u razvoju događaja. Ili drugačije rečeno: Ukrajina i Zapad će se kod svih pitanja morati pomiriti s ruskim vetom. To je cijena prikrivene ruske invazije. Gorka cijena za Kijev i priznanje da Zapad ne može puno učiniti - osim dovršiti rat s političkim ustupcima. Pri čemu su "ustupci" samo riječ koja prikriva rezignaciju.

Iznenađeni Zapad

Zapad je nakon pada Zida prije 25 godina, nakon ponovnog ujedinjenja Europe, vjerovao u racionalnost diplomacije. On je polagao nade u razum u međudržavnim odnosima. Zato su ga tako iznenadili Putinova pretenzija na vlast i bezobzirnost. Zapad osjeća da trenutačno nije uvjerljivi i samouvjereni faktor svjetske politike. U Europi, u EU-u, vlada oprez i sumnja prema zapadnim pretenzijama na vlast. SAD se za vrijeme Obaminog mandata počeo povlačiti u sebe i time ograničio svoju vodeću ulogu u svjetskoj politici. NATO već odavno traži smisao svog postojanja. U taj vakum je Vladimir Putin ušao samosvjesno i svjestan svoje moći. Na njegove provokacije, ali i na velike promjene na Bliskom istoku, Zapad je do sada reagirao bespomoćno i zbunjeno. Samo do sada? Ne - trenutačno ne može ništa više ponuditi!