Ko treba Svjetsku trgovinsku organizaciju?

Arhitekta svjetske trgovine, pratilac globalizacije - to je Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Kada je osnovana 1994. i potom 1. januara 1995. godine počela sa radom, očekivanja su bila velika: eliminisanje trgovinskih barijera, ograničavanje protekcionizma, otvaranje tržišta za zemlje u razvoju.

Ali, ispalo je drugačije. Političke prepirke, krute strukture i brz napredak svjetske privrede na koji se nije brzo reagovalo, pretvorili su WTO u zastarjelu organzaciju. "WTO je srednjovjekovna organizacija", rekao je 2003. Paskal Lami, bivši generalni direktor WTO. Više od deset godina kasnije, WTO i dalje tapka u mjestu, vuče se iza globalizacije i bori za svoj imidž. Šta je to krenulo naopako?

Propusti

Tokom 20 godina postojanja WTO je postigla mnogo, ali lista propusta je ipak duža. Problemi - najvećim dijelom u sopstvenoj režiji: "WTO nije u stanju da prilagodi svoj regulatorni okvir novim izazovima. Članice nisu spremne da promjene organizacione strukture," kaže Kristijan Tietje, profesor međunarodnog privrednog prava. To se posebno odnosi na princip jednoglasnosti. Prema statutu, WTO, odluke se donose konsenzusom. Sa skoro 160 država članica to je zaista težak zadatak.

Možda se baš zato pravo u oblasti međunarodne trgovine nije značajno razvilo u posljednjih 20 godina, "što se ne može reći i za globalnu trgovinu" kaže Ahim Rogman, profesor spoljnotrgovinskog prava. Vrijeme je više nego zrelo za prvu sveobuhvatnu reviziju paketa WTO. Veliku nepravdu Rogman vidi u slabom uključivanju zemalja u razvoju u procese donošenja odluka. Jer, u međuvremenu, ogromna većina članica WTO jesu zemlje u razvoju.

A one velike, čini se, koriste dvostruke standarde: "Vodeće ekonomske sile, EU i SAD, zalažu se za slobodnu trgovinu samo kada to služi njihovim interesima. Dok svoja poljoprivredna tržišta štite protekcionističkim mjerama od jeftinijih poljoprivrednih proizvoda iz zemalja u razvoju i ekonomija u razvoju, od tih istih zemalja zahtijevaju liberalizaciju nacionalnih tržišta u oblastima u kojima su one mnogo konkurentnije", kaže Sven Hilbig iz organizacije "Hljeb za svijet".

Uspjesi

Ali nije baš sve tako loše: Konačno, WTO je i dalje jedini forum gdje se na međunarodnom nivou odlučuje o pravilima svjetske trgovine. Simon Evenet, profesor za spoljnu trgovinu i razvoj na Univerzitetu u Sent Galenu, velikim uspjehom smatra pridobijanje novih članica: "WTO je uspIo da dovede ključne zemlje kao što su Kina, Rusija ili Saudijska Arabija".

I ne samo to: "Procedure za rješavanje sporova su centralni element WTO. To je izuzetno uspješna priča", kaže Kristijan Tietje. Čak i zemlje u razvoju mogu na taj način, velike i uticajne industrijske nacije da natjeraju da popuste. Evropska unija je već više puta morala svoje zakone da prilagodi WTO.

Posebno poslIJe finansijske i ekonomske krize, WTO je dokazala da je u stanju da protekcionizam drži pod kontrolom, a upravo to je jedan od najvažnijih zadataka organizacije. "Za razliku od ranijih vremena, kriza nije dovela do zatvaranja nacionalnih tržišta", kaže Ahim Rogman.

Kuda ide WTO?

Od konferencije na indonežanskom ostrvu Bali, ponovo se javio optimizam. Krajem prošle godine, države članice su se dogovorile oko reforme organzacije, to je prvi sveobuhvatni sporazum od osnivanja WTO. Slavilo se naveliko, baš kao da je pitanju - čudo! Sa suzama u očima generalni direktor WTO Roberto Azevedo je saopštio rezultate: "WTO je postigla sporazum", rekao je Brazilac.

Međutim, za Simona Eveneta, bliska budućost WTO ipak izgleda prilično sumorno:"Uspjeh na Baliju je bio korak naprijed, ali je brzo postalo jasno da WTO ne želi da nastavi sa reformama. Države nisu spremne na kompromise koji će WTO učiniti funkcionalnijom,“ kaže Evenett.

Da bi povratila svoj kredibilitet i nastavila da igra važnu ulogu u međunarodnoj trgovini, WTO mora da doživi unutrašnju katarzu. Potrebni su novi pristupi, možda čak i nove strukture. Šteta što se promjene u strukturi i unutrašnja organizacija specijalizovane agencije UN-a mogu donijeti samo samo jednoglasnom odlukom – a to je utopija. "Nema alternative za jednoglasnost. Nijedna od velikih sila neće nikada prihvatiti da bude preglasana“, kaže Evenet.

Autori: Rayna Breuer / Dijana Roščić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić