1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kloska je bačena

7. april 2010

Hoće li se Srebrenica pamtiti duže ako se Šumarice zaborave brže? Zašto je škola Živka Jošila preimenovana u školu Mehmedalije Maka Dizdara? Nenad Veličković škljoca i zvoca o komunalnom krštenju i pokrštavanju.

https://p.dw.com/p/Moss
Prije most kod Otoke, sada Most Kongresmena McCloskey
Prije most kod Otoke, sada Most Kongresmena McCloskeyFoto: DW

Sarajevsko naselje Otoka izgrađeno je 1974. godine. Iste godine, u septembru, otvorena je u njemu nova škola, nazvana imenom bravarskog šegrta i komuniste Živka Jošila, koji je 1941. uhapšen u Sarajevu, interniran u logor (najvjerovatnije u Gospić) gdje mu se gubi svaki trag[1]. Živko Jošilo, dakle, nije bio terorista, nije bio ubica, nije bio razbojnik, ni lopov, ni kriminalac. Bio je žrtva ustaškog režima i njegovo ime na školi izražavalo je antifašistički stav da se nacistički zločini počinjeni u drugom svjetskom ratu ne smiju zaboraviti.

Onaj ko je sa škole skinuo njegovo ime, da bi je nazvao Mehmedalija Mak Dizdar, upleo je djelo velikog pjesnika u vlastitu vulgarnu polemiku s antifašizmom.

Ponavljaju partizansku bahatost u brisanju tuđe prošlosti

S pravom optužujući komuniste da su kao pobjednici mijenjali nazive ulica brišući ili prepravljajući kolektivno pamćenje (Vase Miskina umjesto Ferhadija, Trifka Grabeža umjesto Patke, Nemanjina umjesto Čekaluša, Moše Pijade mjesto Bolnička) demokratisti su zahvaljujući i takvim optužbama početkom devedesetih osvojili simpatije birača. Međutim, ponavljajući partizansku bahatost u brisanju tuđe prošlosti pobjednici su pokazali da njihova retorika nije bila superiorno-etička nego inferiorno-etnička. Sve u svemu: sjaši kurta da uzjaše murta, ne laje kuca sela radi nego sebe radi, koji kudi taj se nudi...

Zaista, šta je suštinska razlika (u doprinosu ideji suživota) između zabadanja križa u počiteljsku kulu i skidanja tabli s imenima žrtava genocida? Zašto je bilo važno kriti da su iste lopate miješale beton i za cvijet u Jasenovcu i za zid u Hudoj jami? Hoće li se Srebrenica pamtiti duže ako se Šumarice zaborave brže?

Ko je kongresmen McCloskey?

Most sagrađen otprilike kad i naselje Otoka do prije neki mjesec nije imao tablu s nazivom. Nije nikome ni trebala, svi su ga znali kao Otočki, ili most kod Otoke...

Od neki dan, međutim, zove se Most Kongresmena McCloskey.

Flash-Galerie Bosnien-Herzegowina Sarajevo Brücke
Foto: DW

Osim što nije jasno zašto kongresmen počinje velikim K, i zašto se imenice sapliću u padežima (zašto može kongresmena McCloskey, a ne, recimo, mula Mustafe Bašeskija, ili kralja Tvrtko, ili Branilaca Sarajevo?), nejasno je također i o kakvom se i čijem kongresmenu radi. Internet ih poznaje dvojicu. Jedan (Pit) u vezi je s obilježavanjem Dana planete Zemlje, drugi (Frank) u vezi je s Bosnom. Prvi se zalagao za pravo žena na abortus, drugi za NATO udare na položaje Srba u ratu 1992-1995. Avaz, u vijesti od 23.12.2009. pominje u vezi s Otočkim mostom Freda(?) Mekloskog: "Ukoliko poslanici na narednoj Skupštini podrže prijedlog Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje (sic! koga? čega? Kako se događaji i ličnosti mogu njegovati?) historijskih događaja i ličnosti, most na Otoci nosit će ime po američkom kongresmenu Fredu Mekloskom (McCloskey). To nam je potvrdio predsjednik Komisije Miro Lazović. Mekloski je ugledni kongresmen koji je tokom agresije u više navrata bio u Sarajevu i jedan je od prvih ljudi koji je širio istinu o BiH kaže Lazović, koji je lično upoznao Mekloskog."

Fred ili Frenk, svejedno, važno je da je kongresmen i da je širio istinu o agresiji, iako se ona ne poklapa s haškom presudom po tom pitanju. I da se, šireći istinu, zalagao za ukidanje embarga na isporuku oružja radije nego za diplomatsko rješenje sukoba, pa sad pozdravljajući njegovu misiju na Balkanu Sarajevo s obnovljenog mosta na Miljacki pozdravlja i rušenje mostova na Dunavu.

Na sljedećoj stranici: Most Drvenija bi se mogao nazvati Dejtonija, a Skenderija SkenderCIA

[1] Prema podacima iz knjige Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo 1973.

Most Drvenija bi se mogao nazvati Dejtonija, a Skenderija SkenderCIA

Međutim, nije kongresmen u balkanskom misionarstvu bio usamljen; pitanje je vremena kada će komisija za komunalno krštenje i pokrštavanje poželjeti da se zahvali senatoru Bobu Dolu, pa preimenovati Inat-kuću u Senat-kuću, a naselje Dolac Malta u Bob Dolac Malta. Kada će se Morića han po senatoru Rosu Karnahanu preimenovati u Morića karnahan? Na krilima ovakve zahvalnosti pijaca kod Sirana mogla bi dobiti tablu Karla del Ponterosso. Zašto se Titova ulica ne bi zvala - Natova, Sumbuluša, po Bilu Klintonu - Sumbiluša, Gorica, po Al Goru - Al Gorica, Bašeskijina, po Džordžu Bušu - Bušeskijina? Most Drvenija, koji odavno već nije od drveta, mogao bi se komotno nazvati Dejtonija. A Skenderija - SkenderCIA. Šta nas sprečava da maknemo jedno slovo iz naziva škole, pa da se u čast najvećeg prijatelja Bosne zove USA Ćazim Ćatić?

Frank McCloskey među prvima je, izvještavajući o ratu u Hrvatskoj 1991. upotrijebio riječ genocid. Time je skrenuo pažnju na član II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida: "U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od niže navedenih djela, počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa: (a) ubistvo članova grupe; (b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; (c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; (d) mjere usmjerene ka sprečavanju rađanja u okviru grupe; (e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."

Hirošima juče, Beogradad danas, Teheran sutra

To što masovne likvidacije ljudi samo zato jer pripadaju drugoj balkanskoj naciji nisu na prvi pogled sličile pogromima u nacističkim logorima ne znači da ubistva članova grupe, teške povrede njihovog integriteta i podvrgavanje uništavajućim uslovima nisu bila genocid. Međutim, pamtiti posljednji a zaboravljati prethodne moralna je građevina na plitkim temeljima. Nije čudo da u njoj počasno mjesto dobije politička opcija mirotvornog bombardovanja gradova (Hirošime juče, Beogradada danas, Teherana sutra).

Je li to zaista bila želja većine Sarajlija, da njihov grad ne bude oaza razuma u kojoj se obilježavanje istorije razlikuje od zapišavanja teritorije?

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednica: Marina Martinović