Kič, umjetnost ili ipak politika?
18. maj 2019
Blistavi pop umjetnici pjevaće svoje pjesme ove godine na „Evroviziji" koja se već treći put održava u Izraelu. Hiljade ljudi u Tel Avivu slave danima, dok će 180 miliona ljudi širom svijeta pratiti ovo takmičenje na malim ekranima. Izraelska vlada istovremeno zatvara pojas Gaze, zauzima Zapadnu obalu i anektira Golansku visoravan. Da li ove dvije stvari imaju neke veze jedna s drugom?
Organizatori ESC-a kažu „Ne" i povlače se iz javne rasprave. Pjevači imaju zabranu govora i ne smiju komentarisati bliskoistočni sukob na otvorenoj pozornici. Madonna, koja će nastupiti u subotu (18.5.) u pauzi za vrijeme finala, ušutkana je. Samo se islandski bend nije držao pravila i prije svog nastupa su o Izraelu govorili kao o „apartheid državi" koja diskriminira Palestince.
Palestinci kažu „Da" i koriste pažnju koju ovaj pop festival privlači - u svoju korist. Raketni napad na izraelske gradove prije desetak dana, koji je došao iz palestinskog pojasa Gaze, treba da nosi poruku da u "ugnjetačkoj" državi kao što je Izrael, kako kažu kritičari, sretno pjevanje nije na mjestu. Sam Izrael slavi održavanje ESC-a u Tel Avivu kao dokaz da je jedina moguća demokratija na Bliskom istoku kosmopolitska i tolerantna.
Nezaobilazna politika
Sasvim je logično da je "Eurosong" i politički događaj, i to je oduvijek i bio. Na početku je ovo takmičenje bilo simbol za ujedinjenje Zapadne Evrope nakon Drugog svjetskog rata, a nakon pada Berlinskog zida sredstvo za spajanje Istoka i Zapada. ESC je često bio ispred svog vremena, sa više članova nego Evropska zajednica, a uključivao je i komunističku Jugoslaviju mnogo prije kraja Hladnog rata. A Izrael je nastupao na Eurosongu još prije četrdeset godina.
Sjevernoafričke i arapske zemlje su takođe članice Evropske unije za emitovanje (European Broadcasting Union), ali nikada nisu učestvovale na Eurosnogu - osim Maroka – zbog njihovog odbacivanja članstva Izraela. Već šezdesetih godinama prošlog vijeka došlo je do protesta na ESC-u, i to protiv španske vojne diktature. I ruski sukobi sa Gruzijom i Ukrajinom, te napetosti između Armenije i Azerbejdžana: sve to je opetovano politiziralo naivni ESC iza njegove šarene fasade.
Bez efekta
Pozivi na bojkot Izraela i Evrovizije u Tel Avivu ostali su neuspješni. Čini se da je svih 41 registrovanih umjetnika došlo samo da predstavlja svoju zemlju. Činjenica jeste da je stiglo manje turista i fanova nego što se očekivalo, ali glavni razlog tome nije politika ili bezbjednosna situacija, već jednostavno apsurdno visoke cijene ulaznica, zatim troškovi smještaja i putovanja na razuzdano slavlje ESC.
Atmosfera u Izraelu nije apolitična. Sve je izmiješano s palestinskim sukobom ili optužbama za antisemitizam. Za groteskni vrhunac, ova debata je pokrenula pro-palestinsku bojkot-kampanju "BDS". Iz tima ove kampanje ozbiljno tvrde da izraelska vlada prikriva svoju "nezakonitu" politiku zastavom duginih boja koja predstavlja simbol lezbejki, homoseksualaca, transrodnih i interseksualnih osoba, koje su razvile posebnu sklonost za takmičenje za pjesmu Evrovizije. LGBTQI zajednica je sebi dopustila da se za "pink washing", to jest, promjenu boje u ružičastu, uvuče u politiku naseljavanja vlade Netanyahua, navode iz „BDS-a".
Zapravo, lezbejke i gejevi u Izraelu mogu da žive gotovo neometano. Pored toga, u Tel Avivu slave i palestinski homoseksualci. U tolerantnom izraelskom društvu, istospolni parovi se mogu vjenčati i usvojiti djecu. S druge strane, u Gazi i na Zapadnoj obali, homoseksualnost je zabranjena od strane duboko represivnog društva. Sami aktivisti bojkot-kampanje argumentiraju homofobično kada u isti lonac stavljaju izraelsku palestinsku politiku i ravnopravnost queer zajednice.
Bojkot nije rješenje
Antisemitski prohtjevi palestinskih aktivista (BDS) su za odbacivanje sa gnušanjem. Na njihovom protestnom logotipu, izmijenjen je originalni logotip Eurosonga u kojem se vidi slomljeno srce - a na ivici te dvije polovice se može iščitati SS. Time bi trebalo da se povuče paralela između nacističkog terora i muzičkog takmičenja u jevrejskoj državi. Tačno je da je Bundestag prvi parlament u Evropi koji želi ograničiti aktivnosti aktivista bojkota.
Naravno da se može kritikovati politika izraelske vlade. Ali ta kritika ne smije sadržavati anti-jevrejsku propagandu.
Ako ESC određuje omjer kritičara, tada se 2012. godine u Azerbejdžanu ili 2009. u Rusiji ovo takmičenje ne bi ni održalo. U tim državama stanje zaštite ljudskih prava nije najbolje. Ako se ne smije pjevati u Tel Avivu, onda se ne bi smjelo održati ni Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Kataru, niti Olimpijske zimske igre 2022. u Kini. Na ove zemlje ima barem isto toliko zamjerki kao i na Izrael.
Bojkot i isključenost? Ne. Diskusija i kritika? Da. To bi mogao biti politički duh ESC-a. Ne treba se previše očekivati.