Kako Romi zarađuju na Romima?

Kakva je sudbina Roma koji dolaze u Njemačku u potrazi za boljim životom? I kako na tuđoj muci zarađuju Romi koji imaju pravo na legalan boravak u Njemačkoj?

Šeki je prije dva mjeseca pobjegao od srpske policije iz Niša u Berlin. Njemačkim vlastima je predao svoju dokumentaciju i zatražio azil. Imao je, kaže, dva dobra razloga: Rom je, a uz to još i homoseksualac.

„U Srbiji je Rom kao nacionalna manjina loša stvar, a još biti homoseksualac je još groznija stvar. Nemaš nikakva prava da se zaposliš, otkako sam završio dizajnersku školu, gde god i u koji grad da ideš i tražiš posao, ne možeš naći. Smatraju te kao vanzemaljcem, a ne normalnim čovekom“, priča Šeki.

Zbog svog seksualnog opredjeljenja, Šeki je bio dvostruko maltretiran. Porodica ga se odrekla, a policija ga je hapsila i zatvarala u 24-satni pritvor.

„Ima jedno mesto gde se izlazi i onda oni tu dolaze, pitaju te šta ćeš tu, maltretiraju te, isteraju te odatle, pritvore 24 časa, pa te puštaju. Odlaze tvojoj kući, pa ako rodbina i roditelji ne znaju, oni im kažu i onda naprave opšti skandal.“

Niko od srpskih Roma neće dobiti azil u Njemačkoj

Šeki i svi njegovi sunarodnjaci, Romi iz Srbije, koji posljednjih mjeseci dolaze u Berlin i traže azil, nemaju nikakvu šansu da ga i dobiju, tvrdi Elisabeth Resel, savjetnica crkvene zajednice ”Azil u crkvi”. Većinom je riječ o Romima iz Srbije koji su kao djeca i ratne izbjeglice sa svojim roditeljima devedesetih godina boravili u Njemačkoj, a po završetku rata bili primorani da se vrate u svoju zemlju. U međuvremenu su to postale odrasle osobe, stekli su sopstvenu porodicu i sada ponovo dolaze u Berlin i Njemačku da traže azil, objašnjava Elisabeth Resel.

„Kao prvi razlog uvijek navode da su Romi i da su u Srbiji diskriminisana manjina. Kada ih počnem detaljnije ispitivati, spomenu i ekonomske razloge. Kažu da ne mogu naći posao i da su sve siromašniji. Međutim, mogućnosti za dobijanje stalnog boravka u Njemačkoj nemaju. Njemačko zakonodavstvo predviđa pružanje azila proganjanim grupacijama, ali to se nije praktikovalo, izuzev kod manjih vjerskih zajednica. Taj zakon se ne može primijeniti na Rome, jer diskriminacija nije dovoljan razlog.“

„Povratak u Srbiju za mene znači smrt“

Proces obrade zatjeva za azil traje od tri do šest mjeseci. U tom periodu, Romi iz Srbije imaju pravo na boravak u prihvatnim centrima. Šekijev zahtjev obrađen je već nakon dva mjeseca. Njegov zahtjev za azil je odbijen i u roku od narednih 30 dana mora da napusti Njemačku.

„Za mene to znači katastrofa, smrt! Vratiti se tamo nemaš gde. Policija je sve napravila da ostaneš bez porodice i bez ikakve zaštite u Srbije. Došao si ovde da potražiš neku pomoć i na kraju - ništa!“

U organizaciji za zaütitu ljudskih prava Društvo za ugrožene narode smatraju da je relativnom demokratizacijom Srbije i srpskog društva poboljšan i politički položaj Roma u zemlji. Međutim, njihov cjelokupni položaj je fatalan, jer u zemlji u kojem veliki dio stanovništva živi u siromašnim uslovima, jasno je da su Romi na posljednjem mjestu, kaže predsjednik Društva, Tilman Cilh (Zülch).

„U suštini bi Evropska unija, pa i sama Njemačka, trebale dati svoj doprinos da poboljšaju položaj Roma na cijelom Balkanu. Stanje je grozno! U školi su diskriminisani, zadnji su koji dobijaju posao, a ako ga i imaju, prvi su koji ostaju bez posla. Žive u katastrofalnim stambenim uslovima ili u privremenim prihvatilištima.“

Kako srpski Romi u Berlinu uništavaju rumunske Rome?

Kao i svaka priča, i ova ima svoju drugu stranu. U Berlinu živi i jedna grupa Roma iz Srbije, i to onih koji su stekli pravo na stalni boravak i sada svoje blagostanje ostvaruju na tuđoj muci, komentariše Richard Finkler, berlinski advokat koji zastupa Rome iz Rumunije. U potrazi za boljim životom, u Berlin dolaze i Romi iz Rumunije koji imaju pravo na legalan boravak u Njemačkoj, jer je Rumunija članica Evropske unije. Većina ih ne govori njemački jezik, a u navodnu pomoć im pristižu Romi iz Srbije. U komunikaciji na romskom jeziku, srpski Romi obećavaju pomoć rumunskim Romima. Uzimaju njihove lične karte ili pasoše, otvaraju račune u banci, podižu i prisvajaju njihove novce, ili uzimaju kredite na njihova imena. Kupuju tehničku robu ili automobile koji nakon sedam dana nestaju negdje u Srbiji, a račun na kraju plaćaju Rumuni, objašnjava advokat Finkler.

„Na kraju skoro uvijek za prevaru bude optužen Rumun. Kada cijeli slučaj iznesem pred državno tužilaštvo, oni pokrenu istragu protiv nekog Srbina, ali niko živ ne zna kako se on zove. Rumun kaže da se Srbin zove Zoran ili tako nekako, više ni on sam ne zna. Rumun bude optužen, a Srbina ni ne privedu, jer niko živ ne zna, ko je to uopšte i bio.“

Autorica: Selma Filipović

Odg. urednik: Z. Arbutina