Koliko je održiv oprost duga?
25. februar 2021
U rješavanje problema uključena je Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond (MMF) ali i G20 - grupa najrazvijenijih industrijskih zemalja i zemalja u brzom razvoju. Cilj je što je moguće efikasnije pomoći teško zaduženim zemljama u pandemiji korone. Ovog puta, uključeni su i Kinezi, a niko zapravo ne zna koliki su krediti koje je Kina dala siromašnim zemljama u Africi i drugdje. I više nije pitanje kako da siromašne zemlje saniraju svoj budžet i teško finansijsko stanje, već da li mogu nositi te dugove.
Više od 100 zemalja zaduženo do grla
Katolička organizacija za pomoć Misereor i inicijativa erlassjahr.de u svom Izvještaju o stanju duga za 2020. godinu navode da su 124 od 154 siromašne zemlje i zemlje ubrzanog razvoja zadužene do kritične tačke. Ukupni dug svih zemalja koje se razmatraju u izvještaju znosi 7,81 biliona američkih dolara.
Još u novembru Zambija je prestala uplaćivati rate na svoje državne obveznice u američkim dolarima. Ali kako je moguće da jedan tako važan proizvođač sirovina poput Zambije, jedan od deset najvećih proizvođača bakra na svijetu, više ne može plaćati dugove? I to nakon što je ova država prije deset godina uspjela smanjiti svoje obaveze i dugove s oko 200 posto od bruto domaćeg proizvoda (BDP) na nešto manje od 20 posto, u sklopu posljednjeg dužničkog reza u okviru inicijativa za smanjenje duga: HIPC (Highly Indebted Poor Countries) i MDRI (Multilateral Debt Relief Initiative)?
Danas, gotovo deset godina kasnije, omjer duga Zambije vratio se na 120 posto od BDP-a. Da li je to samo posljedica već godinama niskih cijena bakra?
- pročitajte i ovo: Nakon pandemije korone slijedi pandemija prezaduženosti
Faktori rizika
Među faktorima rizika koji dovode do prekomjernog duga su, po navodima erlassjahr.de i Misereor, pored visokih zahtjeva u pogledu infrastrukture i ovisnosti od nekoliko izvoznih sirovina, i "slabo upravljanje zemljama u nekim državama na jugu", što pojačava "tendenciju ka neodrživom dugu".
Ekonomistkinja Dina Pomeranz sa Univerziteta u Cirihu, koja se specijalizovala za razvojnu politiku, istražuje razloge zbog kojih mnoge zemlje nastavljaju dostizati svoje finansijske limite. Njena temeljna teza je da nijedna moderna država ne može dugoročno opstati bez efikasnog poreznog sistema. Pogled na zemlje, kojima je posebno teško platiti dugove, otkriva vezu između visokih poreznih prihoda i visokog nivoa blagostanja.
"Kad kažem ljudima da istražujem stanje u siromašnim zemljama, oni su fascinirani mojim socijalnim pristupom i kažu mi kako je to lijepo. A kad kažem da se bavim poreznim pitanjima, kolutaju očima i pitaju: Zašto? Ljudi su gladni, treba im obrazovanje, medicinska njegu i sigurnost. Zašto vam je stalo do poreza?", kaže Dina Pomeranz, koja je studirala na Harvardu i bila jedna od najmlađih profesorica ekonomije prije nego što se vratila u svoju domovinu u Švicarsku.
- pročitajte i ovo: Tko će platiti troškove korona-pandemije?
Efikasni poreski sistemi osiguravaju stabilnost - svuda
Za ovu ekonomistkinju je veza između poreza i razvoja očigledna. "Da bi se mogla brinuti o zadacima obrazovanja, medicinske njege i infrastrukture, država mora ubirati poreze", kaže Dina Pomeranz. "Nijedna moderna država ne može dugoročno postojati bez efikasnog poreznog sistema, koji je potreban za održavanje reda, zakona i funkcionalne države ".
Dina Pomeranz je na web-seminaru Centra za proučavanje afričkih ekonomija Univerziteta Oxford podsjetila da su industrijske zemlje poput SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Švedske još dvadesetih godina prošlog vijeka posezale za porezom od 10 do 20 posto od svog bruto društvenog proizvoda (BDP). To je udio, koji približno odgovara udjelu današnjih siromašnih i zemalja u razvoju.
Pravedan poreski sistem takođe jača društvo i vodi ga naprijed. Ako pojedine grupe ili kompanije u zemljama ne plaćaju porez, a istovremeno se od poreznih obveznika traži da plaćaju porez, to dugoročno nanosi ogromnu štetu društvu. U to je duboko uvjerena ova ekonomistkinja iz Ciriha.
Sada, u jeku pandemije, ova saznanja teško da mogu pomoći ljudima u prezaduženim zemljama. Da bi se mogle nositi sa ogromnim izdacima i zadacima u zdravstvenom i socijalnom sektoru, te zemlje trebaju finansijsku pomoć i to što je moguće brže. Međutim, dugoročno gledano, vjerovatno ne postoji način da se državne finansije hronično prezaduženih zemalja stave na drugu (op. red. zdraviju) osnovu - ne samo u Africi, već i u Europi i ostatku svijeta.