Kada je ban Jelačić okrenut za 180 stepeni

„Jugoslovenski neboderi i teret njihove istorije“ – naslov je teksta koji je povodom 25 godina od raspada Jugoslavije objavio švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung: „Svojim proglašenjima nezavisnosti, Slovenija i Hrvatska su se odvojile od Jugoslavije. U ophođenju prema tom naslijeđu ove dvije zemlje se bitno razlikuju“, piše za ovaj list Martin Voker (iz Ljubljane i Zagreba). „Nebotičnik i neboder. Ove dvije zgrade u Ljubljani i Zagrebu ne mogu biti različitije. Nebotičnik od 14 spratova koji se nalazi u centru glavnog grada Slovenije, arhitektonski je biser. Na tri najviša sprata nalaze se restoran, bar sa vidikovcem i plesni lokal. Ovu stambeno-poslovnu zgradu završenu 1933, danas nadvisuju druge zgrade. Ali to nije smanjilo njenu simboličnu snagu. Slovenački ulazak u modernu nije mogao imati savršeniju formu i funkcionalnost. U tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, nijedna druga zgrada nije toliko stremila ka nebu. I poslije osam decenija, ona svjedoči o putu napretka za koji se opredijelio ovaj grad.“

„Prošlo je 26 godina prije nego što je – sada već socijalistička – Jugoslavija dobila još jedan neboder. U ljeto 1959. je na glavnom zagrebačkom trgu otvorena velika poslovna zgrada. Neboder je bio svjedočanstvo sjaja domaće samoupravljačke industrije. Fasada tog modernog zdanja je bila od aluminijuma, izrađena u fabrici aviona u Vojvodini. Usred kuća u centru, koje potiču iz vremena osnivanja grada, neboder je predstavljao namjernu provokaciju: zagrebačkom građanstvu, purgerima, trebalo je vidljivo predočiti kuda u Titovoj federaciji vodi put bratstva i jedinstva: ka suncu, ka svjetlosti, dalje od tmurne ugodnosti habzburški nastrojenog grada, u kome frajeri (mladi muškarci) i šminkerice (našminkane žene) dokono uživaju.“

U nastavku autor navodi da je ta zgrada poslije proglašenja nezavisnosti oronula, a da se Trg Republike ponovo zove Trg bana Josipa Jelačića, caru odanog plemića, koji je sredinom pretprošlog stoljeća sačuvao svoju domovinu od ekspanzionističkih težnji mađarske krune. Zamrznuti prizor konjanika, koji je za vrijeme komunizma nestao da bi se ponovo pojavio pred hrvatsko proglašenje nezavisnosti, prikazuje bana sa isukanim mačem. Spomenik se nalazi na starom mjestu, ali je pri novom postavljanju okrenut za 180 stepeni: drukčije nego u vrijeme jugoslovenskog kraljevstva, vitez više ne prijeti Mađarima na sjeveroistoku, već – jugozapadu. A odatle ne prijeti neka daleka viteška horda, već kolos iz bliske prošlosti: jugoslovenski neboder. On otjelotvoruje epohu sopstvene istorije za koju bi mnogi zagrebački purgeri voljeli da je kompletno izbrisana.“

„Hrvatska i Slovenija se temeljno razlikuju u ophođenju sa prošlošću. U Zagrebu postoji mnoštvo izvanrednih građevina iz posljednjih 150 godina. Ali one se nikada nisu stopile u jedinstvo, jer su ideologije povezane sa njima uvijek bile nepomirljive. Sasvim drukčije u Ljubljani: tamo je razvoj grada – kome je svoj pečat dao izuzetni arhitekta Jože Plečnik – odražava evolutivni rast bez značajnih lomova. Centar grada, koji je uglavnom pješačka zona, poslednjih godina je postao magnet za turiste i godišnje privlači više od milion posjetilaca. Taj razvoj niko nije predviđao 25. juna 1991.“, piše na početku teksta objavljenog u dnevniku Noje cirher cajtung.

O početku raspada Jugoslavije piše i austrijska novinska agencija APA: „Bilo je u tome i nešto sreće: brodska pošiljka sa oružjem stigla je tačno dva dana prije proglašenja nezavisnosti 25. juna 1991. Ko zna šta bi bilo sa našom odbranom da je stigla dva dana kasnije, sjeća se ondašnji ministar odbrane Janez Janša dramatičnih dana kada je Slovenija izazvala Jugoslaviju – i njen raspad. Da Slovenija nije uspjela, Jugoslavija bi postala centralizovana država i u kasnijim godinama bi bilo pokušaja da se ona bar poludemokratizuje, rekao je bivši premijer. Ali, dodao je, višenacionalna država je bila vještačka tvorevina koja ne bi mogla da funkcioniše.“

„Kada je Slovenija proglasila nezavisnost, u nju niko nije htio da uloži ni groša, sjeća se Janša. Jugoslovenski premijer Ante Marković je slovenačke planove za nezavisnost još sredinom juna, prilikom jedne posjete, okarakterisao kao glupost. Niko vas neće priznati, Evropa i Amerika podržavaju nas, rekao je. I zaista, nijedan poznati političar se nije usudio da se založi za Sloveniju. Prilikom slavlja na proklamaciji nezavisnosti 26. juna 1991. pred zgradom slovenačkog parlamenta, gradonačelnik Beča (Helmut Cilk) bio je najviši strani funkcioner.“

„Čak se i Hrvatska, kaže Janša, tada sledila. Južni susjed je svoju nezavisnost proglasio zajedno sa Slovenijom, ali to nije sproveo u djelo. To je važilo i za prethodno dogovorenu zajedničku odbranu sa Slovenijom. Jugoslovenska vojska je tako mogla da neometano iz Hrvatske pređe u Sloveniju. Hrvatska je, kako prenosi Janša, tada platila cijenu tog čekanja, i to sa 15.000 mrtvih, okupacijom dijela svoje teritorije i zaostajanjem u razvoju, kaže Janša sjećajući se rata u Hrvatskoj (1991-95)“.

Tito.Biografija

Sueddeutsche Zeitung piše o knjizi „Tito.Biografija“ autora Jože Pirjevca koji se 30 godina bavio likom i djelom Josipa Broza. Biografija je upravo izašla na njemačkom jeziku.

"Zašto sada? To je možda najinteresantnije pitanje koje se nameće o ovoj biografiji. 586 stranica (bez dodataka), gusto štampanih o Titu, dakle o nekome ko je odavno umro, ko ove godine nema okrugli rođendan, kao ni okruglu godišnjicu smrti. Zemlja, kojom je on vješto vladao i koju je djelomice na brutalan način održavao na životu, se raspala. Porušena je tokom balkanskih ratova i brojni ljudi tamo su razočarani onim što je potom nastupilo. Upravo kod starijih ljudi to izaziva određenu nostalgiju prema Titu. A u Njemačkoj?

Jasno je da je Josip Broz Tito bio jedan od najomiljenijih diktatora 20. stoljeća. Za razliku od svojih tužnih suvremenika poput Nikole Čaušeskua u Rumuniji ili Eriha Honekera u DDR-u, njemu je pošlo za rukom ono što je u socijalističkim zemljama još pošlo za rukom samo Fidelu Castru: Tito je bio ono što se naziva kultom – i izvan svoje zemlje.

Zašto dakle sada izlazi iz štampe ova knjiga? Razlog je profan, kaže Jože Pirjevec, autor knjige „Tito.Biografija“: „Zato što je završen prevod.“ Knjiga je u Sloveniji izašla još 2011. godine i tamo je brzo postala bestseler. Umjesto očekivanih 5.000 primjeraka, tiskano je 25.000. U međuvremenu je izašlo izdanje na hrvatskom, srpskom i crnogorskom. Sam Pirjavec je knjigu preveo i na italijanski. U pripremi je englesko izdanje, a u toku su razgovori i o izdanju na ruskom. „Nisam računao sa tim da će ova knjiga biti tako uspješna“, kaže Pirjevec.

„Tito. Biografija“ ne pruža temeljno nove poglede. To bi za poznavatelje Istočne Europe moglo biti nezadovoljavajuće. Pirjevčeva knjiga je međutim jedna od rijetkih ozbiljnih biografija Josipa Broza, koje su izašle na njemačkom jeziku. A koliko se dugogodišnje Pirjevčevo istraživanje isplatilo pokazuje jedna mala sekvenca o jednom od prvih susreta Tita sa Staljinom. Tom prilikom je sovjetski diktator rekao Titu: „Zašto imate oči kao ris? To nije dobro. Vi se morati smijati očima. A onda zabijati nož u leđa!“ „Želio bih da smo imali desetine Tita“, rekao je nekoć Heinrich Himmler“, piše Sueddeutsche Zeitung.