Jovan Divjak: General zemlje koje nema

Jovan Divjak bio je slabašno dijete i nepodesan za vojničku službu. Rođen je 1937. u Beogradu, tadašnjem glavnom gradu Kraljevine Jugoslavije. Otac je bio učitelj i službovao je u jednom selu na Dunavu, pored Smedereva. Njegov sin bio je nadaren đak, ali porodica je bila siromašna i nije mu mogla omogućiti školovanje. Stoga su ga roditelji poslali na Vojnu akademiju u Beograd, jer je vojska nudila i đacima siromašnih roditelja mogućnost napredovanja. Osim toga, sinovi bogatih tamo se nisu upisivali, a Hrvati i Slovenci su bili rijetkost i izuzetak.

Većina upisanih bili su Srbi i Crnogorci, skoro svi iz siromašnih familija, poput jednog mladića iz Bosne, koji je postao general i čiji su se putevi kasnije u borbama ukrštali sa Divjakovim, Ratka Mladića. Za Mladića zna cijeli svijet. Svoj veliki nastup imao je 1995. u Srebrenici, kada je njegova vojska ubila 7.000 nenaoružanih muslimanskih muškaraca i dječaka. Jovana Divjaka i njegovu priču gotovo da niko ne poznaje.

Respektabilna karijera

Ako pogledamo na uslove iz kojih sam došao, mogu reći da sam napravio respektabilnu karijeru, kaže Divjak skromno. On se probio na gore, dobio je čak stipendiju na E'cole d'Etat Major u Parizu, gdje je naučio tečno francuski. Za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu bio je komandant Teritorijalne odbrane u Mostaru. Teritorijalna odbrana bila je struktura, koja je postojala paralelno sa vojskom. Ako bi regularna JNA bila razbijena prilikom invazije izvana, onda bi dobro naoružane, decentralizovane jedinice povele gerilsku borbu protiv neprijatelja. Napadač, koji bi razbio regularnu vojsku, umjesto da uživa u pobjedi, doživio bi krvavo iznenađenje. U Bosni bi on imao posla sa Jovanom Divjakom, koji je 1989. unaprijeđen u komandanta Teritorijalne odbrane Sarajeva.

Rat u koji je kasnije bio uključen general Divjak, bio je drugačiji nego onaj na koji se on, kao profesionalni vojnik, cijelog života pripremao. Bio je to rat, za koji nije vjerovao da je moguć, čak i kada je počeo. Kada su počele borbe u Hrvatskoj, iz Beograda su stizale informacije da se JNA bori protiv ustaša, sjeća se Divjak. Malo informacija, koje je iz Hrvatske stizalo u Sarajevo dalo je naslutiti da je posrijedi nešto sasvim drugo. Divjak nije bio siguran u šta da vjeruje. Vukovar je bio daleko, Dubrovnik isto tako. Kada su prve granate, koje su ispaljivale Mladićeve trupe sa brežuljaka iznad Sarajeva, počele padati na grad, on je definitivno povjerovao u ono, u šta cijelo vrijeme nije želio vjerovati. Takozvana JNA, sada pod srpskom kontrolom, vodila je rat protiv BiH, nakon što je mjesecima ranije prisvajala oružje iz magacina Teritorijalne odbrane.

Divjak se odlučio za drugi put

Početkom aprila pale su prve granate na Sarajevu, a Alija Izetbegović je 6. aprila prošetao gradom i rekao da se ništa neće desiti. On je tada davao nerealnu sliku, u koju su ljudi očajnički vjerovali, sve do posljednjeg momenta. Tih dana Jovan Divjak je donio odluku, koja je od njega trebala napraviti istorijsku figuru. Mogao je napustiti Sarajevo i otići u Srbiju, gdje bi ga sačekala kazna, jer je još 1991. pustio da se jednoj jedinici bosanske Teritorijalne odbrane podijeli oružje iz magacina. Uz učešće u srpskom etničkom čišćenju, ravnanjem sa zemljom pokojeg muslimanskog sela na Drini, mogao se Divjak u očima srbijanskog vođstva rehabilitirati kao istinski Veliki Srbin. Ali Divjak se odlučio za drugi put. Kao zamjenik šefa Generalštaba skoro nenaoružane bh-armije, koja se tek formirala, Divjak je koordinirao odbranu Sarajeva. Zahvalnost koju mu ukazuju građani Sarajeva, može doživjeti svako, koji ovog penzionera prati u šetnji Sarajevom. Svako ga pozdravlja i pita kako je, istinski se interesujući za njegovo zdravlje.

Ali sve je dio nesporazuma. 'Nacionalisti u Srbiji danas me nazivaju izdajnikom srpskog naroda, a ovdje u Sarajevu me hvale, jer sam jedan od rijetkih Srba, koji je ostao u gradu. Ali ja nisam ostao u Sarajevu kao Srbin. Ja svoj identitet ne definišem preko vjere ili nacionalnosti. Ja sam Jovan Divjak, građanin ove zemlje', kaže on i tiho dodaje: Zemlje koja ne funkcioniše i koje zapravo istinski ni nema. Divjak podsjeća na rečenicu Charlesa de Gallea, koju je izgovorio kada je jednom prilikom posjetio Vojnu akademiju. 'To smo, što smo!' Kada bi samo u BiH to bilo tako jednostavno reći kao u Francuskoj.

Umjesto bh-patriotizma, srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizam

Zemlji doduše ne prijeti rat, kako su to u posljednje vrijeme tvrdili neki zapadni mediji, ali situacija je daleko od stabilne. Bosansko-hercegovačkog patriotizma gotovo da više nema, umjesto njega preovladava srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizam. Nemamo velikih političara, imamo samo etničke vođe. O Dodiku i Silajdžiću Divjak kaže da su ekstremisti, koji se sukobljavaju u javnosti , dok su u stvarnosti jedan drugom najbolji pomagači u izbornoj kampanji. O reisu Ceriću on kaže: Kakv je to vjerski vođa, koji kaže: Turska je naša majka. Islamska zajednica uz to napada objektivne bh-medije, nazivajući ih neprijateljski orjentisanim prema islamu, ali protiv vehabija Cerić ne poduzima ništa. Srećom te velika većina bosanskih muslimana nije prijemčiva za radikalno učenje. I na kraju Divjak govori o Srbiji. On ne vjeruje da Boris Tadić želi demokratizirati svoju zemlju. Ne vidim u čemu je razlika između Tadića i njegovog prethodnika Koštunice, kaže Divjak. Tadić nije manji nacionalista. Zašto ćuti kada se radi o odgovornosti Srbije u masakru u Srebrenici.

Divjak međutim ne želi da bude nepopravljivi pesimista. On je samo realan, čovjek koji od života ne očekuje više, nego što mu on može dati. On ne vjeruje ni da bi prethodni uspjesi fudbalske reprezentacije BiH mogli razviti osjećaj pripadnosti svih nacija ovoj zemlji. Tu je Divjak citirao riječi Milorada Dodika, koji je rekao da će za reprezentaciju BiH navijati samo kada bude igrala protiv Turske. To je među bh-Srbima rasprostranjeno mišljenje, iako u reprezentaciji BiH ima i Srba. Za vrijeme prve utakmice protiv Portugala u Lisabonu u dijelovima zemlje gdje žive pretežno Bošnjaci kvota gledanosti utakmice bila je 75% a u RS 40%. I na kraju general Divjak još jednom se vraća na početak svoje životne priče: Ljudi mi govore da je čudno kako se jedan Srbin, rođen u Beogradu, borio sa muslimanima. Ali to je samo jedan detalj, koji ništa ne kaže o meni i mom životu".

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Azer Slanjankić