Jezik kao instrument nacionalnih podjela

Disolucije na području bivše Jugoslavije, smatra dr. Hanka Vajzović, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH, nanijele su štete na svakom planu, pa tako ni jezik nije ostao pošteđen. “Imali smo jedan jezik u četiri socio-kulturne sredine, koji je i tada bio policentričan, funkcionirao je u okviru dviju varijanata i dvaju standardnojezičkih izraza. Bez velikih problema prođoše varijante - u Srbiji srpski, u Hrvatskoj hrvatski, Crnogorci pričekaše dobro, jer su oni posljednji rješavali ta pitanja, a u BiH ništa se riješilo nije”, smatra Vajzović.

Činjenica je, naglašava ona, “da je jezik razapet između lingvistike i politike i tu činjenicu niko više ne dovodi u pitanje”. “Ono što jeste specifičnost BiH, to je jedna segregacija, diskriminacija na osnovu jezika, podjele”, kaže Vajzović. Podcrtavajući da konstitutivni narodi u BiH, prema Ustavu, imaju pravo na vlastiti jezik, fokus stavlja na “ostale”, koji samim svojim položajem nemaju takvo pravo. Sve to uzrokuje samo probleme, a prema njenom mišljenju, problema je puno u obrazovanju, u medijima, u administraciji i sve “na temeljima takve sprege između jezika i politike"

Višestruke štete

“Štete su višestruke i to i po jezik i po politiku, ali i po kolektivitete u koje se zaklinju etno-nacionalne politike, kao i po pojedinca. Dobili smo unikatnu, nevjerovatnu situaciju nesklada između lingvističke istine i onoga što nam politika priređuje… Višestruke su štete i po neke univerzalne vrijednosti kao što su demokracija, ljudska prava, ako govorimo o segregaciji u obrazovnom sistemu, ako govorimo o diskriminaciji - sigurno nije dobro to što imamo”, zaključuje Vajzović još jednom oslikavajući paradoks u kojem u četiri države građani govore istim jezikom, od čega se u tri države zvanično koristi po jedan jezik, a u BiH čak tri.

Problemom jezika, na žalost, manje se bave jezički stručnjaci, a više politika. Svjesni problema, berlinski Allianz Kulturstiftung i beogradski Forum ZDF, uz pomoć kolega iz BiH, Hrvatske i Crne Gore pokrenuli su seriju rasprava o jeziku/jezicima u četiri države bivše Jugoslavije. Sesije su održane u Podgorici, Splitu i Beogradu, a završni skup upravo na mjestu gdje se o jezik konstantno “zapinje” - u Sarajevu.

Političke manipulacije jezikom

Različite teorije o tome da li govorimo istim jezikom ili različitim jezicima postoje već godinama, a posebno su došle do izražaja raspadom bivše države. Pravu pometnju među lingvistima, ali i u javnosti, prije nekoliko godina je izazvala dr. Snježana Kordić, hrvatska lingvističarka i priznata predavačica na više prestižnih univerziteta u Njemačkoj. U svojoj knjizi "Jezik i nacionalizam", Kordić je iznijela tezu da narodi u četiri zemlje bivše Jugoslavije - BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, govore istim jezikom i međusobno se savršeno razumiju, te je i naučno dokazala da sličnost tih jezika prelazi standarde prema kojima se može tvrditi da su neki jezici isti.

“Jezici u ustavima su strašan problem. Ta četiri naziva su ogroman problem, jer na njima se bazira priča da su to različiti jezici. Ti nazivi jesu uvedeni u ustave i u nastavu, baš zato da bi sugerirali i da bi se njihovim korištenjem tvrdilo da su to četiri različita standardna jezika. Onda dobivamo političke manipulacije jezikom”, smatra Kordić. Sve te manipulacije, dodaje ona, ogledaju se u razdvajanju djece u školama prema nacionalnoj pripadnosti, kao što je slučaj u dvije škole pod jednim krovom, ili u traženju TV kanala na nacionalnom, na primjer, hrvatskom jeziku.

Kako politika manipulira jezikom, odnosno njegovim nazivom, opisuje i Božena Jelušić, koja je u Crnoj Gori 1980. godine predavala srpsko-hrvatski jezik, početkom 90tih je to postao srpski jezik, nešto kasnije maternji, a trenutno predaje crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatski jezik i književnost. U Crnoj Gori, kaže Jelušić, bar na taj način se priznaje da se radi o “istom jeziku kojeg govore različiti narodi”. 

Jezikom protiv povratnika

Nenad Veličković, profesor Srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, naveo je brojne negativne primjere poigravanja nazivom jezika u političke svrhe, pa je odluku vlasti Republike Srpske da jezik koji uče bošnjačka djeca u školama u RS nazovu bošnjačkim jezikom okarakterizirao kao potez režima u Banjoj Luci da povratnicima da do znanja da nisu dobrodošli na svoje, kao što je bio slučaj bošnjačke djece u Konjević Polju. Veličković, međutim, krivi i akademsku zajednicu što problemu ne pristupa na adekvatan način - stručni i naučni, “već se hvata za tu političku priču”. 

Takve vrste politika, kako upozorava Danijela Majstorović sa Univerziteta u Banjoj Luci, upravo su dovele do segregacija, a univerzitete i medije pretvorile u ideološke aparate. Smatra da je potreban veliki prevrat, čak i promjena Daytonskog mirovnog sporazuma da bi se moglo mijenjati i pitanje jezika, jer, “kada je riječ o performiranju nacionalizma, jezik je ključan”. I dok se vode polemike kojim jezikom koji narod priča i o kakvim se razlikama radi, žalosna je činjenica, naglašava Majstorović, da je posljednji popis stanovništva pokazao kako je u BiH, u 21. stoljeću, više od 89 hiljada nepismenih.

Srbijanski pisac Teofil Pančić tvrdi da “pitanja stvaranja vještačkog nadahnjivanja razlikama kojima se onda pridaju nekakvi atributi kolektivnog, nacionalnog, itd, ne služe ničemu dobrom ni za koga od nas”. “Služe samo tome da se reprodukuju oni najgori obrasci koji ljude dijele na krajnje primitivan način u manipulativnu korist i izvlače oni najgori dijelovi političkih, intelektualnih, akademskih i medijskih elita, pa se stvara, de-facto, kontra-elita koja nama vlada svih ovih godina”, zaključuje Pančić.

Rješenje u neutralnom nazivu?

Snježana Kordić nudi rješenje za sve - neutralan naziv jezika. Tako bi se u nižim razredima osnovne škole jezik zvao “nastavni jezik”, a u višim razredima i u višim školama samo “jezik i književnost”. Takav model, naglašava Kordić, nije novost i već je primjenjivan u sličnim situacijama. “U Austriji je poslije Drugog svjetskog rata primjenjivan takav model, cijelih sedam godina, pa se smanjila netrepeljivost (prema nazivu njemački jezik) i vlastiti jezik su nazvali nazivom drugog naroda. Tako bi trebalo i kod nas, dok se stručnjaci ne dogovore oko zajedničkog naziva”, kaže Kordić i zaključuje: “Time bi nestalo temelja za segregaciju djece, za potražnju kanala na nekom jeziku, bilo bi manje netrepeljivosti i predrasuda i mržnje u društvu, i političarima bi bilo izbačeno iz ruku jedno sredstvo za proizvođenje konflikata, koje sada zaista obilato koriste”.