Dogovor EU počiva na pogrešnom uzoru
28. juli 2020
Objašnjenje zvuči uvjerljivo. Novi fond za obnovu će Europskoj uniji, koja je uslijed pandemije korone zapala u privredne poteškoće, pomoći da ponovo prikupi snagu – i istovremeno će odaslati znak solidarnosti. Jaki će pomoći slabijima. A budući da bi ta solidarnost trebala biti popraćena i osjećajem zahvalnosti, ovaj program će oslabiti populiste. Više novca iz Bruxellesa znači manje glasova za Salvinija i njemu slične – tako otprilike glasi malo gruba računica. No ona se, nažalost, u prošlosti rijetko kad pokazala točnom. S druge strane postoji jedan svijetao uzor iz prošlosti. Nakon Drugog svjetskog rata je SAD svojim sada već legendarnim Maršalovim planom organizirao obnovu Europe.
No trenutno u Europi ne treba ništa obnavljati, a nema ni manjka prehrambenih proizvoda koje bi trebalo nadoknaditi. Ono čega ima su zahtjevi i očekivanja, koje sve treba financirati – naknade za nezaposlenost ili prisilni odlazak na skraćeno radno vrijeme, mirovine, izdvajanje za zdravstveno osiguranje. Različiti oblici socijalnih izdataka u vremenima krize rastu – a većina državnih proračuna već je i sada na granici izdržljivosti. Ali za krpanje tih budžetskih rupa je EU trenutno najlošiji izbor.
Dobri i loši dugovi
Ne može se govoriti o pomoći za nezaposlene ako se istovremeno ne raspravlja o visini i trajanju te pomoći. Ne može se govoriti o mirovinama bez da se priča i o dobi u kojoj se u mirovinu može ići. No stranim biračima dati mogućnost da suodlučuju o pitanjima državnog proračuna drugih, to ne želi niti jedna članica EU-a - a ponajmanje one zemlje koje sada posebno glasno pozivaju u pomoć.
Političari koji su sada dogovorili ovaj paket pomoći dobro znaju da "normalno” financiranje budžeta drugih država uz pomoć zajedničkih dugova oni ne mogu objasniti svojim građanima. Zbog toga oni sada naglašavaju da se tu ne radi o "lošim starim dugovima” već o "dobrim novim dugovima”.
Stoga se definiraju novi projekti okrenuti spram budućnosti, koji bi trebali ojačati Europu. Naravno da pritom nitko ne misli na ponavljanje priče s izgradnjom nepotrebnih aerodroma, koji su u Španjolskoj građeni novcem EU-a, ali tko jamči da će ovaj puta biti bolje? Na kraju krajeva sada je potrebno dati veću količini novca i to u kraćem vremenu. Ali ne samo stručnjaci – i građani su uvidjeli gdje su problemi. Tako u Bugarskoj ljudi protestiraju jer se boje da bi novac iz Bruxellesa ponovo mogao završiti u nečijim privatnim džepovima.
Kako se postaje dobrim Europljaninom?
Ove sadašnje obimne izdatke Europske unije će vraćati mlada generacija. Jednog dana. Grčki sociolog Mihael Kelpanides je u jednoj studiji mjerio stupanj europske osviještenosti sadašnje generacije mladih. Pritom je svoje istraživanje proveo na mjestu gdje bi razumijevanje za teme i probleme drugih trebalo biti posebno jako: na najstarijoj Europskoj školi na kontinentu, onoj u Luxemburgu. Njegov zaključak: “Kada se (mladi ljudi) s tako različitim nacionalnim podrijetlom nađu skupa, tek to im stvara jasnu sliku o tome koliko su doista različiti. Ta spoznaja može umjesto jačanja osjećaja zajedništva dovesti i do svjesnog odvajanja jednih od drugih.”
Kelpanideova studija je samo jedan kamenčić u mozaiku, ali ona pokazuje: tko vjeruje u predivnu ideju europske integracije, ne bi smio od građana tražiti odjednom previše.
Alternativni projekti
No sada, kada je odluka već donesena, EU bi trebao novac tamo usmjeriti gdje Europljani doista moraju biti jači. Primjerice u zajedničku europsku obranu. No za nju je u pregovorima odvojeno samo sedam milijardi eura – ne baš velika suma.
Europska unija bi mogla i tamo nastaviti, gdje je već došlo do najljepših izraza solidarnosti u sadašnjoj krizi. Više europskih država (i Švicarska!) su prihvaćale pacijente oboljele od Covida-19 iz prenatrpanih talijanskih ili francuskih bolnica. Uspostava europskog registra bolničkih kreveta za intenzivnu njegu, dogovor da će u kriznim vremenima zemlje EU-a u zdravstvenim pitanjima međusobno pomagati jedni druge, dijeliti krevete i lijekove, te da neće maske zadržavati samo za sebe – to bi bio uistinu povijesni signal. I to jedan za koji ne bi trebalo čak ni postaviti ploče na kojima piše: financirano sredstvima Europske unije.