Između lobizma i korupcije: "Juber" u Njemačkoj

Godine 2014, kada je američki koncern počeo da se probija na njemačko tržište, suočio se sa velikim otporom. Juber preko aplikacije za mobilni telefon obezbeđuje prevoz osoba, a jedna od službi, JuberPOP, sporna je jer za nju rade privatna lica a ne taksisti sa licencom. Firma za svoje posredovanje uzima vozačima određeni procenat i od toga dobro živi – njen obrt je prošle godine iznosio 17 milijardi dolara.

Prije osam godina je, dakle, počela velika borba Jubera za njemačko tržište. Njemački sudovi u Juberu vide službu za prevoz kojoj je potrebna dozvola za rad. To znači da bi ta firma morala da otvori svoje lokalne filijale i da bi morala da plaća porez u Njemačkoj.  Sve to je bilo preskupo i povezano sa velikim birokratskim preprekama koje valja izbjeći: lobisti su se bacili na posao.

Dokumenta iz „Dosijea Juber" sada prvi put pružaju uvid u razmjere kampanje koju je ta firma vodila u Njemačkoj. Javni servis ARD citira izjavu jednog od glavnih lobista Jubera iz 2014: „Ako izgubimo Njemačku – izgubićemo Evropu".

Kako jedan bivši političar koristi svoje veze?

Kalifornijsko preduzeće je učinilo sve kako bi uticalo na njemačko zakonodavstvo ali i na javno mnjenje. Tako su za njega radile i po četiri PR-agencije istovremeno, što je predstavljalo mjesečni izdatak od oko 150.000 evra. Prema informacijama iz „Dosijea Juber", lobističku kampanju je povremeno koordinisao političar njemačke Stranke slobodnih demokrata (FDP) Oto Frike; on je od 2002. do 2013. bio poslanik Bundestaga. Nakon toga je odmah počeo da radi za Juber kao partner minhenske PR-agencije CNC. 

Frike je Juberu imao šta da ponudi: da putem SMS-poruka „obrađuje" tadašnjeg njemačkog ministra za saobraćaj Aleksandera Dobrinta, da agituje za Juber na sastancima sa parlamentarnim državnim sekretarima, još jednim važnim funkcionerom Dobrintovog ministarstva te sa Jensom Španom, tadašnjim članom uprave njemačkih Demohrišćana (CDU, kasnije njemački ministar zdravlja).

Kako jedan naučnik koristi svoj autoritet?

U „Dosijeu Juber" se pojavljuju još neka značajna imena iz Njemačke. Jedno od njih je Justus Haukap, renomirani, i za mnoge vodeći, njemački stručnjak za privredne nauke. Na Univerzitetu u Diseldorfu drži katedru za ekonomiju, više godina je bio predsjedavajući Njemačke komisije za monopole i spada u naučnike koje njemački mediji najradije citiraju.

Poslije jednog sastanka sa funkcionerima Jubera u oktobru 2014, Haukap je ponudio toj firmi da se izradi studija o „prednostima liberalizacije taksi-tržišta u Njemačkoj". Studija je koštala 44.000 evra i izradile su je dvije firme koja se nalaze pod krovom Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja u Berlinu (DIW). Slavni naučnik je njihov partner.

Prije izrade studije, Haukap je postavio njenu strukturu, i pokazao Juberu kako će ona izgledati, uključujući vrlo detaljne opise koristi koju će potrošači imati od liberalizacije tržišta u korist kalifornijskog koncerna.

Novinari javnih servisa NDR, WDR i dnevnika Zidojče cajtung, imali su uvid u elektronsku komunikaciju između Haukapa i Jubera u kojoj on nudi i mogućnost da u dnevniku Frankfurter algemajne cajtung objavi komentar u kojem će objasniti prednosti vozačkog servisa ne samo za pojedinačne klijente, već i za privredu i životu sredinu. Cijena za Haukapov komentatorski trud: 4000 evra. Članak je objavljen u decembru 2014.

Kako neki mediji koriste svoj uticaj?

I uredništvo Frankfurter algemajne cajtunga, i univerzitet u Diseldorfu, poriču da su na bilo koji način bili uključeni u lobističke aktivnosti i tvrde da je u Haukapovom angažovanju sve čisto kao suza, utemeljeno na naučnim principima i nezavisno od Juberove volje.

Juber je radio na mnogo frontova. Tako je smatrao da će mu put do srca njemačkih korisnika biti mnogo lakši ukoliko za svoju stvar pridobije najveći evropski tabloid – Bild. Glavni urednik Bilda je 2014. godine bio Kai Dikman. „Potreban nam je neko kao Dikman ko će nam otvoriti vrata", napisao je, prema podacima iz „Dosijea Juber", jedan od menadžera tog koncerna. Isti menadžer je u jednom drugom elektronskom pismu utvrdio da je „Kai Dikman najbolji put da stignemo i do Merkelove". 

Menadžeri izdavačkog koncerna Špringer koji izdaje Bild, bili su očito vrlo voljni da pomognu Juberu. Elektronska pošta u koju su novinari imali uvid pokazuje da su ti menadžeri stavili toj firmi do znanja da mogu da povežu njenog šefa Trevisa Kalanika sa njemačkim političarima najvišeg ranga. „Javite nam koje političare Trevis želi da sretne", piše tako u jednoj od poruka, sa naznakom da su dobre prilike za takve susrete konferencija o startap-preduzećima NOAH i „Svjetski samit" i da to može „vrlo da pomogne" te da je među gostima tih konferencija i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Kako stoje stvari u drugim zemljama i institucijama?

Usledila je konferencija NOAH i njemački mediji su objavili slike na kojima se vidi kako bivši glavni urednik Bilda Dikman po bini u zelenom „Trabantu" vozi Trevisa Kalanika i bivšeg šefa koncerna Dajmler, Ditera Cečea. Kalanik je bio prezadovoljan.

U izvještajima Bilda je, doduše, prećutano da je izdavačka kuća Špringer početkom 2016. kupila jedan mali udio u Juberu – za pet miliona dolara.

Trenutno se ne može sagledati kolike će potrese „Dosije Juber" izazvati na njemačkoj političkoj i medijskoj sceni. Vjerovatno mnogo manje nego u Francuskoj, gdje se ispostavilo da je glavni domaći lobista tog koncerna bio sadašnji predsjednik Emanuel Makron. Prema „Dosijeu Juber", on je još 2015. kao ministar privrede najviše doprinio ukidanju zabrane Jubera u Francuskoj. Osim toga, dokumentacija pokazuje da se Makron između 2014. i 2017. četiri puta sastajao sa Trevisom Kalanikom – tri od četiri sastanka su sakrivena od javnosti.

U „Dosijeu" se pominje i bivša komesarka EU za digitalnu agendu koja je bila i potpredsjedenica Evropske komisije – Holanđanka Neli Kros. Ona je sada pod optužbom da je od 2015. povezivala predstavnike Jubera sa članovima holandske vlade, pa i sadašnim premijerom Markom Ruteom. U maju 2016. se zaposlila u poslovnom savjetu Jubera za godišnju platu od 200.000 dolara.