Izgubljena godina u Grčkoj
Prije ravno godinu dana Grčku i Evropu je pogodio politički zemljotres. Lijevoradikalna stranka Syriza i njen lider, "narodni tribun" Aleksis Cipras, pobijedili su na izborima i u saradnji sa desnim populistima formirali novu vladu. Cipras je tada obećao kraj politike štednje i odlučne nove pregovore sa međunarodnim kreditorima o paketima pomoći. Godinu dana kasnije Grčkom još uvijek vlada Cipras, koji je u međuvremenu prešao u redove realpolitičara, ali je "ljevičarska revolucija" ostala na ledu. On je sada taj koji nadgleda sprovođenje trećeg i najrigoroznijeg paketa mjera štednje koji je Grčkoj nametnut u proteklih pet godina.
Gledajući ga izdvojeno od ostalih događaja, proces političkog sazrijevanja mladog premijera Grčke je sigurno za pohvalu. Skandalozno je da je premijer istovremeno nanio veliku štetu svojoj zemlji. Grčka, koja za razliku od ostalih krizom pogođenih zemalja jugoistočne Evrope i ne želi da krene putem oporavka, je tokom 2015. organizovala dva puta izbore i jednom referendum. Svi ti izlasci na birališta su bili demonstracija upornosti i stamenosti jedne u suštini slabe države, bili su zamišljeni kao šamar navodnim mračnim silama EU i MMF-a. Rezultat je kontroverzan: Grčka je i dalje pod paskom međunarodne zajednice, birači Syrize su razočarani, ali je Cipras i dalje čvrsto u sedlu.
Pitanje je koliko dugo premijer još može da glumi Don Kihota. Privreda stagnira, nezaposlenost raste, široki slojevi stanovništva su osiromašeni. Krivicu za to ne snosi omražena politika štednje, nego neuspjeh svih grčkih vlada u proteklih pet godina da sprovedu reforme koje nisu samo kozmetičke prirode.
To je vidljivo na primjeru reforme koja je bila odavno potrebna - one u socijalnim sistemima države. Nijedna politička opcija nije imala hrabrosti da reformiše penzioni sistem koji već dugo nije održiv. Međunarodni kreditori su obavezali sadašnju vladu da se pozabavi tim problemom. Protesti različitih grupa građana proteklih dana su pokazali da će otpor modernizaciji zemlje biti veliki.
Nova godina neće za vladu biti obilježena iskušenjima samo zbog reformi. Većina koju vlada u parlamentu ima zasniva se samo na tri poslanička manadata i ona ni u kom slučaju nije sigurna. Vlada je, naprimjer, zakon o istospolnim brakovima mogla da usvoji samo zahvaljujući glasovima opozicije, jer su poslanici vladajuće koalicije koji pripadaju desnici bili protiv. Nakon niza poraza se konzervativna Nea Dimokratija ponovo formirala i zahvaljući novom lideru Kirjakosu Micotakisu postala politička snaga s kojom se mora računati. Posljednje ankete govore da ova stranka u međuvremenu ima i blagu prednost među biračima u odnosu na Syrizu.
U doba ovakvih političkih previranja Syriza je makar imala tu prednost da ukazuje na "moralnu neukaljanost" ljevice koja nikada ranije nije bila u vladi sa "starim" strankama. Otkako je javnost tokom protekle sedmice upoznata s nizom slučaja nepotizma, ni Syriza više ne može tvrditi da je tako. Kada je predsjedavajući omladinskog saveza Syrize konfrontiran s informacijama o tome da je zaposlio rođake u javnom sektoru, ponudio je čudno objašnjenje: njegov djed i baka nisu se uzalud borili protiv njemačke okupacije pod zastavom komunističkog pokreta EAM i sada je došlo vrijeme da se njihovi unuci nagrade za to!
Syriza je prije godinu dana najavila novi početak u politici i društvu. Godinu dana poslije čini se da je taj novi početak samo druga strana iste medalje - samo je sve još grotesknije.