Što nam nema sa Drine vedrine?
3. oktobar 2018
Da bismo razumjeli odnos vladajuće političke ekipe u Srbiji prema izborima u Bosni i Hercegovini, moramo da imamo na umu prekodrinsku vezu koja ima prioritet – vezu sa Republikom Srpskom. Nije zgoreg da se u tu svrhu vratimo nekoliko godina u prošlost. Na promociji knjige „Bosanski rat“ sada pokojni, a tada itekako živahni Dobrica Ćosić izjavio je marta 2012. sljedeće: „Knjiga je moja odbrana slobode i istine, ljudskih i nacionalnih prava koja se sadrže u Republici Srpskoj, toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobedi srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka”.
Ćosićev amanet
Da razlučimo: Ljudska i nacionalna prava Srba su u BiH sadržana isključivo u Republici Srpskoj. Karadžićev i Miloševićev projekat je doduše bio preskup (ne znam čime je Ćosić mjerio cijenu, pretpostavljam da nikako nije riječ o broju ubijenih i protjeranih nesrba), ali se radi o jedinoj političkoj i ratnoj pobjedi srpskog naroda s druge polovine Dvadesetog vijeka.
Prevedeno na jezik devedesetih – nismo uzeli sve do Kerlobaga, ali imamo RS. Ovo je vjerovatno – pored odnosa prema Kosovu – mjesto na kojem se sve do danas ukrštaju nacionalna osjećanja ljudi najrazličitijeg ideološkog usmjerenja. Ćosić je samo izgovorio to što većina politički zainteresovanih Srba misli – oni u Banajluci su doduše bosanski „prečani“ ali su na neki način naši, a oni u Sarajevu su „njihovi“.
Tu paradigmu je Aleksandar Vučić dobio u amanet od prethodnih vladara i od nje je napravio svoju formulu prema kojoj poštuje BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet i dejtonski ustav, ali Republiku Srpsku – voli. Nije ova Vučićeva ambivalentnost neka novina na političkoj sceni Srbije. Racionalno jezgro njegovog mirotvoračkog diskursa je po potrebi namijenjeno komšijama, Evropi i svijetu. A ljubavne izjave su signal bosanskim Srbima koji u Srbiji imaju pravo glasa – nisam vas zaboravio.
Paradigmatična formulacija Ćosića o RS-u kao jedinoj srpskoj pobjedi iz devedesetih i Vučićeva ljubav prema njoj daju formulu po kojoj je odnos alfa mužjaka u Beogradu sa onim u Banjaluci na duži rok skoro zakovan: Sve manje od ljubavi birači i sa jedne i sa druge strane Drine ne bi blagonaklono primili, ma ko stolovao na Andrićevom vencu ili u Bana Milosavljevića.
Uzajamno čašćavanje
Kad smo sve ovo razjasnili onda bi bilo poželjno da pobliže osmotrimo odnos Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.
Ne tako davno, prije šest godina, Milorad Dodik je nastupajući na predizbornom skupu Borisa Tadića, rukovodstvo Srpske napredne stranke, u koje je spadao i Aleksandar Vučić, nazvao „političkim pobačajem“. Vučić je četiri godine ranije pustio svojoj još evropski neupodobljenoj radikalskoj ćudi na volju te je Dodika nazvao teškim kriminalcem i idiotom.
Vremena se mijenjaju. Taj „teški kriminalac i idiot" Dodik je ove predizborne godine bio u posjeti svom politički vaskrslom „mrtvorođenčetu“ Aleksandru Vučiću skoro svakakog mjeseca. Dočekivan je srdačno.
18. januara su u Beogradu razgovarali o „pitanjima od nacionalnog značaja“, prvog februara o infrastrukturnim projektima, 15. Februara Dodik je iz Banjaluke Vučiću donio na poklon najveće odlikovanje Republike Srpske. Mart je preskočen jer je Vučić bio u Bosni i Hercegovini na trilateralnom sastanku sa liderima BiH i Hrvatske. Ali su već početkom aprila upodobljena dva susreta, najprije u Beogradu pa u Trebinju. Juna je Dodik prvo došao u Beograd, da bi nepune dvije nedjelje kasnije stigao i u Kraljevo na posmatranje vojne vježbe. Slijedi rutinski julski susret u Beogradu i napokon zajedničko avgustovsko njegovanje nacionalnih rana na obilježavanju godišnjice Oluje u Bačkoj Palanci.
Dvojac bez kormilara
I svaki put su bile uključene kamere, poslušne informativne emisije televizija u Beogradu i Banjaluci prenosile su poruke ovog dvojca bez posebnih kritičkih potpitanja.
Drugi političari iz Republike Srpske rijetko su uspjevali da prodru do Vučića. Poslovično suzdržan Mladen Ivanić je iznerviran Dodikovim permanentnim prisustvom u Beogradu ipak stisnuo petlju pa je pozvao Vučića da se ne miješa u bh. izbore. A ovaj mu je odbrusio da to svakako ne radi. Ubrzo se dosjetio da to rade neki stranci, ali da će o tome iznijeti šokantne podatke nakon izbora u BiH.
Ta je ćuška namijenjena Mladenu Ivaniću – nećeš da ti se ja miješam, a oni mogu. To je i direktni izborni centaršut na Dodikovu glavu, jer je laktaški pseudosocijaldemokrata u junu izjavio da britanski špijuni prisluškuju njega i Vučića. Nije da zapadnih ali vjerovatno i istočnih do bliskoistočnih špijuna na Balkanu nema. „Balkanski špijun" kao politička poruka je ipak nešto drugo – to je opsluživanje nacionalne paranoje kao oblika populizma. Pomalo je smiješno kada se strancima, ponajprije Zapadu, spočitava potajni uticaj na izbore u zemlji u kojoj stranci de jure još uvek imaju protektorsku vlast, samo što su poodavno odlučili da se ne miješaju u svoj posao.
Ja tebi – ti meni
Pored pomenute Ćosićeve radne paradigme, nije teško prepoznati i racionalno interesno jezgro koje povezuje Banjaluku i Beograd. Banjaluka blokira Bosnu i Hercegovinu na putu u NATO kao i priznanje Kosova, čime slijedi strateški interes Beograda. Osim toga, Dodik ne mora da prati Vučića u balansiranju na užetu razapetom između Moskve i Brisela – Dodik u svoj populizam već ubacuje nekontrolisanu rusofilsku retoriku. Otud njegovo pojavljivanje sa Putinom na trci superbrzih bolida u Rusiji i simbolično kačenje RS-značke na Putinov rever. Time je on postao svesrpski promotor rusofilije ali i neka vrsta prekodrinskog Vulina koji smije da izgovori sve što beogradski gazda, skučen probriselskom agendom, mora mudro prećutati.
Beograd će zauzvrat preventivno blokirati svaki pokušaj revizije Dejtona. Postojeće poluinvalidno stanje tumači se kao jedina legalna forma bh. države. Kada Vučić kaže da poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine onda on to misli, a ponekad i kaže – u okviru Dejtona. Tako i Beograd sa mekom retorikom i Banjaluka uz poznate separatističke začine upućuju Bošnjacima istu poruku – Dejton je najviše od Bosne što Srbi mogu prihvatiti. Svaki put kada bošnjački tribuni opale po RS-u nazivajući je genocidnom tvorevinom, oni time cementiraju pat situaciju sa Banjalukom. Tamošnja srpska politička kasta može s lakoćom svaku moguću reformu koja cilja na uklanjanje disfunkcionalnosti bh. države proglasiti – antisrpskom. A onda nastaviti s napadima na disfunkcionalnu bh. državu spočitavajući joj neodrživost.
Kad se sve ovo ima na umu onda nije ni važno hoće li se Vučić uoči izbora pojaviti u voljenoj Republici Srpskoj da prisustvuje otvaranju škole koja će uz puno originalnosti ponijeti naziv „Srbija". Ili na otvaranju ponekog kilometra „Dodikovog autoputa". On se toliko lijepo družio sa Dodikom cijele godine, toliko mu fino stoji najviši orden Republike Srpske na ogrlici, da je i posljednjem bosanskom Srbinu jasno kako je predsjednik Srbije, voleći Srpsku, pomalo zavolio i njenog kabastog predsjednika. Pa mu ne bi bilo mrsko da on poslije izbora na nekoj ključnoj funkciji i dalje vedri i oblači među prekodrinskom srbadijom.
Bahaćenje kao program
Dodamo li ovome utisak da razlika između Dodika i opozicije okupljene oko Srpske demokratske stranke (SDS) nije ideološke prirode, jer je SDS u suštini bliži Vučićevim Naprednjacima nego što je je to Dodikaova stranka, onda bi se čak i poprilično nevjerovatna promjena vlasti u Banjaluci mogla unaprijed opisati izrekom „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Doduše, kada posmatramo predizbornu kampanju ipak postoji razlika u stilu, ili narodski rečeno, razlika u stepenu bahatosti. Dodik je u toj oblasti neprikosnoven. S tim u vezi je i njegovo srbovanje – džaba najvećoj opozicionoj stranci pridjev „srpski“ u nazivu i hipoteka činjenice da su i očevi i kumovi i uža rodbina te stranačke familije bili ratni zločinci. Dodik je imao dovoljno vremena da uvježba preticanje sa desne strane, pa ga građani u anketama prepoznaju kao glavnog baju za srpsko junačenje. Ivanić je po procjenama birača manje nadmen i pošteniji, ali tim osobinama možda možete fascinirati građane u Finskoj. Na Balkanu se umjerenost smatra slabošću. Nacionalističko kurčenje je od devedesetih do danas najprofitabilniji model komunikacije sa sluđenim biračkim tijelom.
Po svemu sudeći, na ishod izbora će opet bitnije od programatike uticati snaga srpskih, bošnjačkih ili hrvatskih decibela koje su u stanju proizvesti narodni tribuni. Pa ćemo i na relaciji Beograd - Banjaluka ili Beograd-Sarajevo možda dobiti samo veću količinu istog.