Iz korporacije u kuhinju

Zbog čega obrazovane žene više ne sjede na svojim radnim mjestima do mirovine ili barem dok ih se poslodavac ne odluči riješiti? Neka su istraživanja pokušala dati odgovor na ovo pitanje, među njima je i ono koje je provela globalna organizacija ICEDR (International Consortium for Executive Development Research) utvrdivši da u 65% slučajeva žene koje daju otkaze žele bolji plaću. Gotovo jednak dio, njih 62%, odlaze, jer u tvrtki za koju rade ne vide svoju budućnost. Uzeti svoju poslovnu sudbinu u vlastite ruke, donedavno je bila muška privilegija, no i žene se sve više međusobno ohrabruju na taj korak.

U neizvjestan svijet poduzetništva zakoračila je i Petra Švarc, nekadašnja novinarka, urednica i ugodan glas radijskih vijesti, koja je nakon radija karijeru razvijala u odnosima s javnošću nekoliko međunarodnih organizacija i korporacija. Kaže, ne bi u isti koš stavljala novinarstvo i korporativni svijet. Radio je, govori kroz smijeh, nešto čemu će se sigurno vratiti. A do tog povratka, prihvatila se kuhače, odnosno pećnice i otvorila tvrtku za proizvodnju kolača.

„Odlaziti na posao kao u rudnik? Ne, hvala."

Kao i kod većine žena koje su napustile korporativno okruženje, i kod Petre se osjeća „PTSP“ izazvan starim poslom. „Korporacije su okoline koje jako guše i iscrpljuju. Sama sam otišla sa zadnjeg posla, jer sam shvatila da u tom svijetu ne vrijede vrijednosti iz mojeg svijeta. Ne vrijede čak ni pravila struke i nisam se razvijala, već sam svako jutro na posao odlazila kao u rudnik. Po cijele dane sam radila i ispostavljala dokumente kojima najčešće nisam vidjela svrhu“, priča nam naša sugovornica i dodaje da se „bijeg" iz ureda u kuhinju dogodio vrlo brzo.

„Kad sam prvi puta svoju ideju priopćila suprugu, nastojao me je spriječiti. Argumentirao je to vrlo racionalno. Ali shvatila sam da se mir i ispunjenje koje tamo nisam nalazila ne mogu kupiti novcem. Oduvijek sam voljela kuhati i peći kolače, to je kreativno. Nakon svih tih godina u PR-u u kojima ne vidiš opipljivi rezultat svoga rada, osjetila sam potrebu raditi rukama. Fini kolači donose ljudima veselje i jedu se u veselim situacijama. Povezala sam si to sve u glavi i shvatila da me to ispunjava."

Mnogi su joj, kaže, čestitali na hrabrosti, jer bio je to iskorak iz sigurne zone. „Moja obitelj ima kredit, imamo malo dijete. Znam puno ljudi koji su u korporacijama i nezadovoljni su, jako pate, ali ne smognu snagu donijeti tu odluku i otići dalje", opisuje Švarc i dodaje: „Neki pak smatraju, u mom slučaju, da je to degradiranje, protraćeno školovanje, magisterij… Mislim da s ovim nisam izgubila priliku."

Otvoriti tvrtku nije teško

Bilo je tu i neprospavanih noći, crnih misli zbog neizvjesnosti, ali  Petra je ipak registrirala tvrtku i odlučila da neće zakidati državu, iako se mnogi u „probnom roku“ odlučuju baš za to. „Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću se vrlo brzo otvara. Postoje nekakvi mali troškovi. Mislim da je cijela procedura olakšana i danas to može svatko", objašnjava nam formalnosti koje je obavila prije ulaska u sasvim novi svijet. Državne poticaje nije koristila, jer se jednostavno s time nije stigla baviti, ali nije zaboravila ni tu mogućnost.

„Danas ima jako puno finih slastičarni i slastičara. To je profesija koja je u Hrvatskoj došla na visoku razinu. To su već umjetnici. Ja sam čisti amater, ali tko zna, možda s vremenom i dođe neka prekvalifikacija i možda mi postane dugoročan posao.“ U prvim koracima oslonila se na kolege koje je stekla radeći u komunikacijama različitih industrija i koje danas zove prijateljima. Riječ je o podršci, dodaje, kakvu nije mogla ni sanjati.

Naša sugovornica nije jedina s ovakvom pričom, jer još je nekoliko hrvatskih uglednih novinarki, ekonomistica, srednjoškolskih profesorica učinilo isto. Je li taj zamjetan odlazak visokoobrazovanih žena iz struke u kuhinju svojevrsna terapija? „Vjerujem da je. Možda nismo ni svjesne, ali intuicija te tjera da se riješiš opasnog i opipljivog stresa. Osobno sam imala konkretne posljedice i liječnici su se složili da je stres okidač. Bio je to trenutak kada sam počela razmišljati o tome da nađem ispušni ventil u pečenju kolača."

Božić kao idealno vrijeme za novi početak

A sada joj se sve poklopilo, jer advent je vrijeme kada kolača ne može biti previše i svi ih žele na stolu. Istovremeno, zaposlene žene imaju sve manje vremena pa ih peku u zadnji trenutak ili jednostavno prepuste taj posao nekome drugome. Recimo našoj sugovornici kojoj je to čisti užitak.

S druge strane, dok hrvatske novinarke pišu kolumne u kojima optužuju muškarce da ženama ne daju poslovno napredovati, Petrina bi se kuhinjska avantura mogla okarakterizirati i kao antifeministički potez. „Ne, uopće nisam razmišljala o tome. Dapače, mislim da ovaj posao nije manje vrijedan, izazovan ili kreativan od nekakve menadžerske pozicije u industriji. Sada imam priliku sva svoja stečena znanja vrlo konkretno primijeniti u praksi; od stvaranja branda do stvaranja PR strategije."

Svoj je brand nazvala jednostavno i toplo „Gospođa Švarc“. Ime je to koje odiše mirisom vanilin-kiflica nad kojima smo i zabilježili ovu priču. „Gospođa Švarc sam ja. Ali i sve one žene koje ne stižu, jurcaju, žive u automobilu između sastanaka i dječjih slobodnih aktivnosti, obavljanja špeceraja i gradskih gužvi“, priča nam i dodaje da je svojim brandom želi dočarati jedan djelić zagrebačko-bečke škole pečenja i ugošćivanja, gdje je sve domaće i fino. Onako, objašnjava - „kak se šika".

„Žene, oduprite se lošim šefovima"

Vremena je prošlo premalo da bi se moglo sa sigurnošću reći je li Petra pronašla potpunu sreću u spravljanju slastica, no zadovoljna je kako se stvari razvijaju. „Malo me muči ta neizvjesnost. Treba mjesečno platiti sva davanja. Iako advent nije reprezentativan uzorak, ali ako je suditi prema njemu, mislim da bi trebalo biti sve kako treba."

Na kraju našeg druženja gospođa Švarc nam kaže da bi htjela ohrabrite žene koje rade u tvrtkama koje cijene „poslušne vojnike“, ali ne i kreativnost, izražavanje mišljenja i originalnost. „U karijeri sam srela puno žena koje pristaju raditi u okolnostima koje im ne odgovaraju, nerijetko su ponižavane i omalovažavane. Srela sam puno žena koje, hajmo to konačno reći, mobingiraju nadređeni, a najčešće nadređene žene. Nikada nije posao problem, ni opterećenost, ni rokovi. Problem su loši šefovi. Htjela bih tim ženama reći da se odupru. Neka najprije iskoriste sredstva unutar tvrtke. Odlazak nije ono što bi prvo trebale napraviti. Neka on bude zadnji izlaz, ali i to je izlaz. Frustracije i stres nitko ne želi."

Važno je, poručuje, da žene pokušaju ostvariti o čemu sanjaju. Jer naša sugovornica se ne boji neuspjeha. Uostalom, ako se on i dogodi, život neće prestati. „Morala sam probati, jer bih inače stalno mislila da sam propustila važan vlak. S druge strane, možda utopijski mislim da, ako nešto radiš sa srcem i ljubavlju, to mora uspjeti“, zaključuje gospođa Švarc.