Ismet Sijarina: Nismo dobri u dijalogu

Film „Hladni novembar" reditelja Ismeta Sijarine dešava se u periodu punog zamaha raspada Jugoslavije, u trenutku kada Slobodan Milošević snažno pokušava da umanji kosovsku autonomiju. Albanci na Kosovu, suočeni sa serijom otkaza na poslu i pritiscima da potpišu takozvanu izjavu lojalnosti državi Srbiji, dolaze u tešku dilemu: ko će biti pravi „patriota", a ko „srpski špijun" i primorani su da biraju između dvije loše opcije. O pogledima na to vrijeme, teškoćama oko kulturne saradnje u regionu, gostovanju na festivalu Mirdita, dobar dan", i jazu koji postoji između srpskog i albanskog društva govori reditelj Ismet Sijarin:

DW: Vaš film je smješten u vrijeme „poštenih Albanaca" i „izdajnika" na Kosovu početkom devedesetih. Kako se kosovsko društvo borilo sa tom podjelom?

Ismet Sijarin: Mnogi ljudi su u to vrijeme ostali bez posla i odlučio sam da napravim film o čovjeku koji se našao između dvije vatre, znajući da će bilo koji izbor biti loš za njega i da će za to morati da plati cijenu. Želio sam da pokažem kako smo u to vrijeme uspjeli da preživimo umjesto da živimo, jer smo bili samo brojevi bez ikakvih prava.

Ljude, koji su nastavili da rade onio što su i prije radili, Albanci su nazivali špijunima i kolaboracionistima, a nisu ih prihvatali ni Srbi jer su ih i oni smatrali albanskim špijunima i izdajnicima. Moj glavni junak nije bio ništa od toga, jer su njegovi razlozi bili isključivo socijalni i ekonomski. I zato film nije nigdje na festivalima tretiran kao politički film, već više kao socijalna drama koja se dešava svuda gdje neko zbog opstanka porodice mora da donese teške odluke.

Podjela te vrste je svakako nestala tokom godina. Da li su se u kosovskom društvu sada pojavile neke nove podjele?

Postoje rekao bih dvije grupe ljudi. Svaka od njih voli Kosovo. Ali, voljeti Kosovo ne znači samo visoko držati crno-crvenu zastavu i pjevati patriotske pjesme. Živimo u vremenu gdje možete da radite šta hoćete samo ako mašete zastavom. Tako da sada gradimo jedno neobično društvo, koje je izolovano i u kojem nove generacije ne poznaju dovoljno svijet. Oni ne putuju kako bi taj svijet upoznali i Priština je puna dvadesetogodišnjaka koji nikada nisu bili u inostranstvu. Biti izolovan u tako maloj zemlji znači da nemate ideju šta se dešava oko vas, jer kroz medije vi ne možete da upoznate svijet, to možete da uradite samo ako putujete svijetom i kroz susrete s ljudima.

Kao neki zli duh u filmu je prisutan Slobodan Milošević, čiji portreti se nalaze u svakoj kancelariji firme u kojoj je zaposlen glavni junak Fadil?

To je bila jedna vrsta psihološkog pritiska kroz propagandu. Na Kosovu je to bilo nešto poput zlog predznaka. Pojedini ljudi su napuštali posao samo zbog toga što su fotografije Miloševića bile u svakoj kancelariji i u svakoj firmi. Generalna ideja je bila da se Albanci takvim pritiskom natjeraju da odu sa Kosova u inostranstvo.

Po mom mišljenju željeli su da Kosovo učini nemogućim za život određenoj grupi ljudi kroz nemogućnost da rade i normalno žive. I to je zaista funkcionisalo, jer tokom devedesetih je 400.000 ljudi napustilo Kosovo. Ali, i to je bila neka vrsta bumeranga, jer su ljudi koji su otišli izdržavali one koji su ostali i oni nisu toliko zavisili od lokalnih prihoda.

Zbog vašeg filma ste imali i neprijatnosti na Kosovu?

Nakon što sam napravio film učestvovao sam u jednoj TV-emisiji gde se govorilo o filmu. Ne slažu se svi sa time kako smo obradili tu temu. Naviknuti su na filmove koji su crno-bijeli u smislu: ova grupa je dobra, a ova je loša. Zamjerka je bila da sam u istu vreću stavio Srbe i Albance, jer po njihovom mišljenju nije bilo loših Albanaca u to vrijeme. Ljudi zbog toga nisu bili zadovoljni i film je za osam dana prikazivanja u Prištini vidjelo svega 1.000 ljudi.

U isto vrijeme sam, kao pripadnik inicijative „Intercultural Icebreakers", koja je nešto slično Mirdita festivalu, želio da gradim te mostove i povezujem ljude. Posljednji put jedna grupa umjetnika me je posjetila na fakultetu gdje predajem i nakon razgovora pozvali su me sa fakulteta i pitali zašto to radim, jer navodno ta grupa posjetilaca nema pravo da dođe na fakultet jer su oni Srbi iz Beograda. To mi je rečeno, iako sam imao dozvolu dekana. Naglo su promijenili mišljenje i morao sam da pišem izvještaj o tome jer 'nije pravo vrijeme' za takve posjete. A ja ne znam koje je pravo vrijeme i kako ga definisati, ali svejedno završilo se sa upozorenjem da to više ne radim.

Slična situacija je i sa festivalom "Mirdita, dobar dan u Beogradu". Čak i sami organizatori preispituju domete festivala i postavljaju sami sebi pitanje da li je sve to previše skromno...

Poenta je u tome da se sve te inicijative, kao i Mirdita festival, odvijaju na nivou nevladinog sektora. S obzirom na to, takve stvari se koliko sutra mogu prekinuti ukoliko neko time nije zadovoljan. A kada se jednom nešto prekine, to će teško biti ponovo pokrenuti. Stoga mislim da se to mora postaviti na neki instutucionalni nivo, gdje će recimo sarađivati beogradski i prištinski univerzitet, kako bi se izbjeglo pisanje izvještaja zašto smo ugostili nekog iz Beograda. To je neka nova vrsta špijuna; u kosovskom parlamentu se, recimo, dvadeset godina nakon rata još uvijek priča o UDBI, optužuju se međusobno ko za koga radi, od koga za to primaju novac i slično, ali ne pričaju o socijalnim problemima i svakodnevnom životu".

Prateći dio festivala Mirdita su i kordoni policije, i običan posjetilac mora da prođe policijsku kontrolu kako bi prisustvovao nekom kulturnom događaju. Koliko to djeluje obeshrabrujuće za umjetnike?

Na otvaranju festivala se desila zanimljiva scena. Umjetnik, čija je izložba otvorila festival je davao izjavu, bilo je prisutno nekoliko kamera koje su to bilježile i u trenutku kada se napolju čulo neko komešanje i uzvici onih koji su protiv festivala, skoro sve ekipe su istrčale van i ostavile zaprepaštenog umjetnika samog. Ljudi na Kosovu i Srbiji nisu željni dobrih vijesti – željni su skandala. Tako da vijest nije kulturni događaj već ono što se dešava okolo kulturnog događaja. U principu nemam ništa protiv toga što neko protestuje protiv festivala – to je njihovo pravo. Moj posao je da im pokažem da nisu u pravu, a to se ne može učiniti time što ćemo sjediti u Prištini već time što ću doći ovdje i predstaviti svoj rad.

Dosta nade se uvijek polaže u mlade regiona. Oni nisu bili direktni učesnici ratova i o tome imaju samo posredna saznanja. Da li su mladi zbog toga imuni na virus nacionalizma?

S obzirom da radim kao profesor imam priliku da upoznajem nove generacije mladih ljudi. Posjećujem i društvene mreže i prilično sam iznenađen rastom nacionalizma u čitavom regionu, naročito među mladima. I to među onima koji nisu preživjeli rat i od kojih se očekuje da izgrade mostove, da budu Evropljani, kosmopolite, otvorenog duha. Ali, ne mogu da ih krivim za to. Izgradili smo društva u kojima je cool  biti nacionalista. To je zaista veliki razlog za zabrinutost i sa mladima stoga moramo da razgovaramo o nacionalizmu i da im objasnimo kuda on vodi. Na Balkanu stvari se mogu zakomplikovati veoma brzo.

Teško je nekako izbjeći pitanje o famoznom dijalogu Beograda i Prištine. Vidite li tu svjetlo na kraju tunela?

Moje mišljenje je da bi se ljudi u regionu radije tukli nego razgovarali. Nismo dobri u dijalogu. Postoje oni koji kažu da probleme ne mogu da riješe oni koji su ih napravili, ali ne mislim da mnogo toga zavisi od njih. Mi nemamo mnogo izbora: probali smo rat i mnogo drugih gluposti i to nije funkcionisalo. Dijalog traje već neko vrijeme bez rezultata, ali kako rekoh ne zavisi mnogo toga od lokalnih lidera,i čini mi da će jednog dana neko iz međunarodne zajednice morati povući crtu u  i reći dosta.

 

Razgovor vodio: Ivica Petrović

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android