Isabel Aljende o španskim borcima koji su izbjegli u Čile
13. august 2019Čileanska spisateljica Isabel Aljende prodala je više od 74 miliona knjiga na 42 jezika širom svijeta. U Srbiji su objavljene njene knjige „Kuća duhova", „Ines srca moga", „Ostrvo ispod mora"…
Prošla godina za nju je bila ispunjena intenzivnim ličnim i profesionalnim iskustvima: smrt roditelja, novi roman – u Njemačkoj preveden kao „Taj dugi put", i novi brak prije samo nekoliko nedjelja. U intervjuu za DW Isabel Aljende govori o svojoj novoj knjizi, ali i o svom životu koji je, baš poput zapleta novog romana, ispunjen migracijama.
Kad si u egzilu pažljivo gledaj i slušaj
„Živjela sam kao izbjeglica", priča govoreći o djetinjstvu i mladosti, o tome kako je kao ćerka diplomate, poslije vojnog puča u Čileu, otišla najprije u egzil u Venecuelu, da bi se konačno nastanila u Sjedinjenim Državama. „Dobro je biti u stranom okruženju dok pišete. To vas primorava da svijet pažljivije gledate i slušate."
Priču o brodu „Vinipeg", kojim je pjesnik Pablo Neruda 1939. godine, nakon građanskog rata u Španiji, u Čile doveo više od 2.000 republikanaca, Aljendeova zna još od rane mladosti. I članovi njene porodice družili su se sa nekim od imigranata koji su stigli preko okeana tim francuskim teretnjakom.
Tema je prosto bila u vazduhu
„Nisam željela da pišem o „Vinipegu", ali sam osjećala da tema migracije lebdi u vazduhu. Ona je u stvari postojala oduvijek, ali izbjeglice su postale vijest tek kada su stigle do evropskih vrata. Tako je i u SAD, gdje se situacija s Donaldom Trampom znatno pogoršala", smatra autorka.
„I bez da imam svijest o tome, te stvari utiču na mene i odražavaju se u knjigama. O raseljenim osobama već sam napisala tri", kaže, misleći pritom na romane „Japanski ljubavnik" i „Poslije zime".
Svjedok vremena
„Ponekad naletim na priču u kojoj ne moram ništa da izmišljam. Sve je tu, ja samo treba da je napišem", kaže autorka. Tako je bilo i u slučaju romana „Taj dugi put". U egzilu u Venecueli, mnogo decenija nakon što je „Vinipeg" prešao Atlantik, Isabel Aljende upoznala je Viktora Peja. On ju je inspirisao za lik glavnog junaka romana. Inženjer i novinar Pej došao je u Čile tim brodom, upoznao se i sprijateljio sa Pablom Nerudom, a kasnije i sa čileanskim predsjednikom Salvadorom Aljendeom, inače autorkinim rođakom.
„Bio je generacija mojih roditelja, vrlo povučen čovjek, gotovo misteriozan. Ipak, postali smo dobri prijatelji. Pričao mi je o svojoj odiseji, o građanskom ratu i bjekstvu, o svom drugom bjekstvu nakon vojnog puča u Čileu 1973. godine." Priča o glavnom liku u romanu ima kružnu strukturu, baš kao i Pejov život. „Možda liči na nekakav literarni trik, ali to se zaista tako dogodilo", kaže Isabel Aljende. Pej je umro prošlog oktobra u 103. godini, samo šest dana prije nego što je ona uspjela da mu pošalje rukopis.
Pablo Neruda i žene
Druga važna figura u romanu je Pablo Neruda, čiji su napori kao čileanskog konzula u Parizu omogućili španskim izbjeglicama da pobjegnu u Čile. Originalni naslov romana na španskom, „Largo petalo de mar", inspirisan je pjesmom Pabla Nerude. „Njegovo djelo pratilo me je na svim mojim putovanjima. Većina mojih knjiga napisana je u Sjedinjenim Državama, gdje živim i čitam na engleskom. Neruda mi pruža priliku da evociram jezik, ali i pejzaže Čilea."
Aljendeova komentariše i optužbe feminističkih grupa da je Neruda bila mačo i nasilan. Vjeruje, kaže, da se „o djelu ne može suditi na osnovu privatnog života stvaraoca". Književno djelo postaje naslijeđe čovječanstva. Njega može da stvori i neuspješna osoba, kao što i svi mi to možemo da budemo, smatra Isabel Aljende.
Saslušati, a ne odmah suditi
Kao i u njenim ranijim romanima, i u novom ima snažnih ženskih karaktera. To je pijanistkinja koja je dolazi u Čile izbjegličkim brodom i tu postaje direktorka muzičke škole. „Znam toliko hrabrih i sposobnih žena da uopšte ne moram da se trudim da o njima pišem", kaže Aljendeova. I sama je osnovala fondaciju koja finansijski podržava žene i djecu prije svega iz latinoameričke zajednice u Kaliforniji.
Uspješna integracija, kao što je to bio slučaj u Čileu sa izbjeglicama sa „Vinipega", zahtijevala je da budu smanjene predrasude prema migrantima. „Radi se o tome da ih pogledate u oči, da čujete njihovu priču i otvorite im se. Zašto se plašiti stranca? Problem se ne rješava zatvaranjem granica ili podizanjem zidova, već rješavanjem problema – poboljšavanjem uslova života ljudi u njihovim domovinama".
Imigranti – dobitak za zemlju
Isabel Aljende kritikuje stavove „populističkih vlada koje šire mržnju i strah". U Sjedinjenim Državama, koje su i same osnovali imigranti, uvijek su postojale rase i grupe koje su diskriminisane, na primer Latinoamerikanci. „Ali jednom kada se neka osoba asimilira, ona veoma doprinosi društvu i od koristi je za tu zemlju".
Priča o španskim izbjeglicama sa „Vinipega", smatra spisateljica, potvrđuje to mišljenje. U vrijeme kada su oni došli, postojao je snažan otpor katoličke crkve i konzervativaca zbog straha od „komunističkih, anarhističkih, liberalnih i ateističkih" izbjeglica. „Ali oni su se brzo integrisali i odmah su postali dio zemlje. A njihov doprinos je izuzetan", kaže Isabel Aljende.
Izlazak romana „Taj dugi put", poklapa se sa 80. godišnjicom dolaska „Vinipega" u Valparaiso u Čile (3.9.1939). Preveden je i na njemački, a Isabel Aljende predstaviće knjigu krajem oktobra u Berlinu, Hamburgu i Kelnu.