Iranske izbjeglice zalutale u Beogradu

Posljednje četiri noći spavao je u jednom parku. U Beogradu, 3700 kilometara udaljen od kuće. Sada se raduje da će uskoro barem imati krov nad glavom - u jednom izbjegličkom centru. Njegovo je ime Arash. "Rođen sam i odrastao u Teheranu, jednako kao i moji prijatelji." Arash i njegova četiri mlađa prijatelja su u Beograd stigli prije nekoliko dana. "Mi smo odlučili napustiti Iran i prvo otišli u Tursku. Od tamo smo nastavli dalje do Srbije, jer je od tuda lakše doći do Europske Unije."

Građani Irana mogu bez vize putovati u Tursku i zbog toga je ta zemlja za mnoge mlade Irance, koji pokušavaju doći do Europe, prva stanica na njihovom putu. Od tamo avionima putuju dalje, za Srbiju. Od studenog 2017 oni naime mogu bez viza putovati i u ovu zemlju, kandidatkinju za članstvo u Europskoj Uniji. Objašnjenje srpskih vlasti: time se želi poticati turizam i olakšati dolazak investitora iz Irana.

Nove mogućnosti putovanja

To je stvarno i funkcioniralo: sve je više Iranaca oduševljeno novom mogućnošću putovanja. Veliki udio u tome ima Rozbeh Roozbahani. Ovaj poznati iranski fotograf putovao je prošle jeseni po Srbiji i sa svojim pratiteljima na socijalnim mrežama je dijelio brojne slike "netaknutih ljepota jugoistočne Europe". Njemu najdražu fotografiju iz te serije, koja je ujedno imala i najveći uspjeh, snimio je međutim njegov prijatelj: ona pokazuje jednu stariju ženu koja je spontano zagrlila i poljubila Roozbahanija, jer ju je on podsjetio na njenog sina poginulog u ratu.

"Srbija je trenutno vrlo popularna kao putnička destinacija", kaže Somayeh. Ova mlada žena radi u jednoj turističkoj agenciji u jednom elitnom kvartu u Teheranu. "Naše mušterije dolaze sa različitih strana, sa Tajlanda, iz Dubaija, Indije, Kine... Oni se raduju što sada bez vize mogu putovati u jugoistočnu Europu." Ti radoznali i putovanjima skloni Iranci dio su međutim jednog relativno tankog sloja imućnih koji si takve izlete u za njih egzotične krajeve mogu priuštiti. Arash i njegovi prijatelji ne spadaju u tu grupu.

U potrazi za nekim boljim životom

Jaz između siromašnih i bogatih je u Iranu vrlo dubok. Stopa nezaposlenosti iznosi, prema navodima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) više od dvanaest posto, a po procjenama je nezaposlenost mladih najmanje dvostruko viša. Privredno, socijalno i političko nezadovoljstvo je veliko, posebno među mladima. Arash i njegovi prijatelji Afshin, Mehran i Saeed kažu uz to da im je u Iranu život "nekako bio u opasnosti".

Afshin se predstavlja kao pripadnik zajednice Gonabadi derviša, što znači da je dio jedne religijske manjine. Oni su u Iranu izloženi pritiscima i diskriminaciji, često ne smiju čak ni studirati. "Moj je život u opsanosti, ja sam morao napustiti zemlju", tvrdi Afshin. A njegov prijatelj Saeed za sebe kaže: "Svi znaju kako mi u Iranu živimo. Nema slobode. Zbog jednog pirsinga meni su htjeli odrezati uho. Za mene tamo nema budućnosti." Ti mladići žele samo jedno - neki normalan, bolji život, izvan svoje domovine.

"Javna je tajna, da u ovom parku i u okolnim ulicama ima puno krijumčara ljudi", kaže Stevan Tatalović iz beogradske humanitarne organizacije "Info Park". Njeni članovi pomažu migrantima u nastojanjima da nekako dođu do zemalja na svejeru Europe. Prema informacijama "info Parka" je u Srbiju od uvođenja bezviznog režima došlo oko 6000 iranskih "turista". No veliki broj njih uopće se nema namjeru vratiti u domovinu.

U slijepoj ulici

"Oni dolaze kao turisti i onda pokušavaju uspostaviti kontakt s krijumčarima ljudi, koji bi ih onda trebali odvesti do njihovog konačnog cilja", kaže Tatalović. No taj plan nije uvijek uspješan. Broj državljana Irana koji u Srbiji mjesečno podnose zahtijev za dodijelom azila je od studenog 2017. u stalnom porastu: sa tadašnjih 290 na 431 osobu u ožujku ove godine. Među tim potražiocima azila su i Arash i njegovi prijatelji. Zbog toga sada mogu službeno spavati u jednom izbjegličkom centru - u Preševu na jugu Srbije.

"O Srbiji ovi ljudi iz Irana malo što znaju. Jedino što svi znaju je da im za dolazak u zemlju nije potrebna viza", kaže Stevan Tatalović. "A uz to su i vrlo dobro informirani kako se moraju predstaviti, da bi dobili azil. Najčešće govore o političkom progonu ili ugroženosti zbog pripadnosti određenoj religijskoj grupi. A tu su također i LGBTQ osobe. Ali kada ih se malo detaljnije pita, mnogi od njih ne uspijevaju vjerodostojno predstaviti svoju ugroženost. To je jedan od razloga zbog kojih se većina tih zahtijeva za dodijelom azila odbija", objašnjava Stevan Tatalović, aktivist iz beogradske humanitarne organizacije "Info Park".