Idi radi, zaradi i vrati se porodici
4. januar 2020
Veliboru Rujaku, izbjeglici iz Benkovca koji od '95. živi u Novom Pazaru, hrvatski pasoš je od izuzetne pomoći. Bez ikakvih poteškoća može da radi u inostranstvu. Majstor je unutrašnjih radova i živi i radi u gradu Hanau u blizini Franfkurta sa svim potrebnim papirima. Radi za 15 evra po satu, i zarađuje do 3.000 evra mjesečno, pa sebi dozvoli da se svako malo vrati u Novi Pazar da obiđe djecu. Kaže, da je isprva mislio da sa sobom vodi familiju, ali se predomislio.
„Tek gore gubiš djecu. Nemaš kontrolu, nemaš ništa. Neko govori: imaš gore budućnost, perspektivu. Šta? Posao – kuća, posao kuća. Kao na robiji. Nemaš ništa. Razlika u vaspitanju je nebo i zemlja", kaže Velibor za DW i objašnjava da je najbolje da sami odluče kad završe školu u Srbiji.
Za razliku od njega, Ivan Smilovac bi najviše volio da sa suprugom i svoje troje djece ode u Njemačku. Za sada tamo samo radi kao monter na gradilištu. Preko srbijanske firme radi u Frankfurtu, a živi u Ofenbahu. Njegov rad se vrednuje od sedam do devet evra po satu, a tokom mjeseca uspije da zaradi oko 1.800 evra.
„Išli smo na detašman na devet mjeseci, onda se pravi pauza tri mjeseca. Sada upravo pravim pauzu po drugi put. Imam sve što je potrebno, vizu, sve papire, ja idem na sigurno", objašnjava Ivan i kaže da mu ovakav način rada odgovara jer mu je sve obezbijeđeno, a u svakom trenutku može da dođe kući. Naravno, o svom trošku.
„Ovi što idu na crno imaju veću zaradu, ali imaju i veći rizik. On radi na crno tri mjeseca i može da zaradi mnogo više, ali rizik mu je da dobije zabranu. Plus kad se pojavi policija, mora da bježi i da se krije, pa često ostane bez honorara. A ja sam siguran od policije. Ne brinem", objašnjava Ivan Smilovac.
On je jedan od rijetkih Pazaraca koji bi sa porodicom napustio svoj grad i otišao u Njemačku da živi. Nada se da će mu vizna liberalizacija najavljena od marta mjeseca upravo to omogućiti. Ono što se najčešće dešava u jednoj sredini u kojoj je duboko ukorijenjena tradicija i vezanost za porodicu je da mještani Pazara odlaze na rad u inostranstvo, ali se nakon tri mjeseca kad istekne turistička viza – vraćaju.
Faruk Kolašinac je tako, tri mjeseca godišnje tesar, iako je po struci stolar. Kaže da u Njemačkoj ima rođaka kod koga ide. „Odem uvijek na tri mjeseca, on mi sredi boravišnu dozvolu i papire da mogu da radim. Poslije tri mjeseca više ne može, jer moram da imam izlaz, da ne bih dobio zabranu, ne daj Bože. Tada ovdje moram da budem barem tri mjeseca, a srećom, u firmi u kojoj radim već 20 godina je sve u redu, uzmem neplaćeno i uvijek se vratim na posao", kaže Faruk.
I on čeka mart kao i većina mještana Novog Pazara kako bi mogao da iskoristi pogodnosti za rad, umjesto da ide na turističku vizu. „Ponovo planiram da idem u martu, tamo do maja. Poslije je praznik nama ovdje mjesec dana, i vidjećemo dalje", kaže on.
Iako može da ode dva do tri puta godišnje u Njemačku da radi kao tesar, Faruk kaže da mu je i jednom dovoljno.
„Dovoljno je, jer kad odem tamo zaradim onoliko koliko ovdje mogu za godinu dana. Meni je to super, ovdje se dopunim malo i to je to. Tamo zaradim minimum 5.000 evra za tri mjeseca, a ovdje kao stolar zarađujem 200 evra mjesečno", objašnjava on. „Ulagao sam puno para u kuću, kupio novi auto, sinu uplatio vozački, ćerki sam uplatio privatnu medicinsku školu - ja to odavdje nikad ne mogu da zaradim", tvrdi on i dodaje da je olakšavajuća okolnost što kod rođaka može i da spava, jer bi mu na smještaj otišlo najviše para. Faruk kaže da 80% ljudi iz Novog Pazara odlazi na potpuno isti način kao i on. I da, kao i većina drugih, „tamo" nikada ne bi mogao da živi.
Odlazak na rad u Nemačku ili druge zemlje u Pazaru traje ipak znatno duže nego u ostalim krajevima Srbije, kaže za DW Ishak Slezović, novinar iz Novog Pazara. Razlog je, kako kaže, to što je Novi Pazar i dalje jedna od najnerazvijenih sredina u Srbiji. Pamti da je i njegov otac odlazio na godinu dana u Njemačku, oslanjajući se, kao i ostali, na one koji su otišli za stalno. Ipak, za razliku od drugih krajeva Srbije, u Pazaru vlada drugačiji način razmišljanja.
„Vjerovatno iz tih razloga što ovdje još uvijek vlada mentalitet koji bi mogao da se svede i na to „ja sam nečiji sin, ili ćerka, imam obavezu da izdržavam roditelje" i ta veza još uvijek traje. Mislim da su porodične veze puno čvršće u područjima siromašnijim od ostalih dijelova Srbije. Jer ako imate težak život, kao što je recimo u Sandžaku, koji traje i dan danas: bespuće, besparica, nemate industriju, nemate struju, vodu, imate lošu komunikaciju, naravno da ste upućeni jedni na druge. Bez obzira da li su vam oni familija ili komšije. Ali te veze, i komšijske i porodične su čvrste, po meni iz tog razloga što je područje još uvijek nerazvijeno", smatra novinar Slezović.
Slezović dodaje da nema porodice koja nema nikog u inostranstvu, ali i činjenicu da, kako odlasci iz Novog Pazara traju decenijama, neke porodice već imaju familiju koja je drugu generaciju u evropskim zemljama.
„Zbog generacijskih razlika možda nemam najbolju sliku, ali ono što mogu da primijetim jeste da mladi zaista ne vide perspektivu jer ovdje nema posla, a prosječna plata je mala. Kada je riječ o manjinskom srpskom stanovništvu, njihov cilj je pod a) neki Beograd, pod b) neki Kragujevac, a bošnjacima je pod a) Njemačka, Švedska, Švajcarska, Luksemburg, šta god", kaže Slezović i dodaje da je u Novom Pazaru od nekadašnjih 22 odsto Srba, sada tek 18 odsto.
Nije samo „nečiji sin ili ćerka" jedan od aduta za odlazak i povratak, već i „nečija majka i baka". To je slučaj M.M. koja ima 57 godina. Šivač po struci, radi već 30 godina. Njena plata uklapa se u prosjek u Novom Pazaru, 300 evra, ali je ove godine imala prilike da za samo mjesec dana zaradi oko 1.500 berući jabuke u Holandiji.
„Ja sam otišla kao turista kod sestre koja me godinama zove da berem jabuke, ali ja sam se uvijek izgovarala time da me bole koljena. A ona me bole godinama. Pa nek me bole za 75 evra po danu, isto me bole i ovdje i tamo, a ovdje te pare nikad ne mogu da zaradim", kaže ona. „Ovdje crkneš od rada, stalno te pristiskaju, a tamo ne moraš da ubereš ni sto kila, ni pedeset kila. Možeš deset, ali da budu kvalitetne jabuke. Ovdej za taj isti posao se plaća 15 evra. I ko će da bere jabuke ovdje?", pita se.
„Ovdje nema života, nema uslova, nema ničega. Svi su razočarani u to što nema posla, što nema plata. Umjesto ja sada da idem u penziju, a trebalo je pretprošle godine da odem, ja treba da se borim da radim. Oni produžavaju rok za penziju! Kažu 30 godina staža i 63 starosti. I sad treba da čekam još šest godina, a normalno je da idem u penziju. Svaki put kad pomjeraju granicu, penzija mi izmakne za malo", ljutito će naša sagovornica i dodaje da bi opet išla da bere jabuke.
Novi Pazar se svakodnevno prazni. Samo jedan prevoznik ima šest velikih autobusa dnevno koji u isto vrijeme polaze ka njemačkim i austrijskim gradovima. I svi su puni. Sagovornici DW kažu da je poslije Nove godine i Božića odlazak još masovniji – tada Novi Pazar tačno u 17:30 napušta i po 20 punih autobusa.
Zato je već sada i u Novom Pazaru moguće zaraditi više od 1.500 evra, ali pod uslovom da se radi svaki dan, tvrdi naš majstor unutrašnjih radova sa početka priče, Velibor Rujak. Ali on ima hrvatski pasoš. Tri mjeseca u Njemačkoj za znatno veću platu ipak je daleko primamljivija opcija u nerazvijenoj sredini kao što je Novi Pazar. I jednom godišnje je dosta. Posebno što, kako kaže M.M, „čim pređeš mađarsku granicu, ti si niko. Treba mnogo vremena, godina, rada i truda da tamo budeš neko".