I vučići siti i travke na broju

Nema ničega neobičnog u tome što su odmah po završetku predsjedničkih izbora u Srbiji izbili ulični protesti. Atmosfera u kojoj su se odigrali nije bila ni nalik regularnoj, s obzirom na to da je državne institucije i gotovo kompletnu medijsku sferu monopolizovao i bjesomučno eksploatisao jedan kandidat – isti onaj koji je kampanju vodio sa mjesta premijera. Protesti su pokazali organsku reakciju društva na bahato instrumentalizovanje državnih resursa u svrhu održavanja naprednjaka na vlasti.

Problem leži u tome što nisu postigli ništa drugo

Činjenica je da tokom mjesec dana održavanja protesti nisu napravili nijedan iskorak u svojoj borbi i nisu natjerali vlast ni na jedan ustupak. Protesti se nisu razvili ni u šta novo, nisu se omasovili, niti u svoj arsenal uveli nove taktike, a rasipanje snage i volje ljudi na kraju može da dovede samo do odustajanja. Zato je vrijeme da pokrenemo razgovor o tome gdje se griješi i šta može da se promijeni.

Gnjev prema vlasti postoji, opipljiv je gdje god se zakorači, i logično pitanje je zbog čega protesti ne uzimaju maha. Postoji nekoliko problema koji u startu diktiraju njihove krajnje domete. Prije svega, simbolička crta između Nas i Njih, građana koji žele promjene i onih koji podržavaju vlast, povučena je na pogrešnom mjestu: insistira se na tome da su protesti „pristojni" i da su vlast i njeni pobornici „nepristojni". Nepristojnost se u prvom koraku ilustruje evidentnom raspojasanošću ekipe na vlasti, ali već u drugom koraku upiranjem prsta u njihove birače, stereotipizovanim u vidu neobrazovanih, glupih, krezavih primitivaca iz unutrašnjosti koji prodaju svoja politička uvjerenja za sendvič. Nije moguće reći apsolutno ništa pohvalno za davanje glasa nezasitom autokrati, ali dovijeka ćemo se pitati kako naprednjaci odnose toliko ubjedljive pobede ako ne prihvatimo nekoliko prostih činjenica:

1. Neki ljudi jesu dovoljno siromašni da njihov glas može da se kupi, a podsmijeh i prezir niti pomažu da se to ne dešava, niti su moralno ispravni. Prodaja glasova za pakete socijalne pomoći nije ništa lijepo, ali je društvena činjenica da postoji, i za nju postoje uzroci koji se ne svode na nečiju slabu volju i pokvarenost.

2. Vučić pobjeđuje u gradovima podjednako kao i u selima, a tretiranje takozvane „unutrašnjosti" kao varvarskog legla zasigurno ne donosi podršku među njenim stanovnicima.

3. Glasovi se stiču ili krvavim radom s bazom ili zasipanjem konkretnim obećanjima i rješavanjem komunalnih i drugih problema državnim resursima (čuveno predizborno asfaltiranje). Najaviti uvođenje pravne države je lijepo, ali pravna država se ne jede, a materijalna bijeda je ogromna.

4. Ako očekuješ izbornu krađu, moraš imati obučene, dobro motivisane kontrolore na svim izbornim mjestima i reagovati na krađu dok se dešava. Ako je čitav izborni proces nelegitiman zbog atmosfere u kojoj se odvija, treba da se razmotre sve opcije, uključujući i bojkot izbora i pritisak na međunarodne institucije da se omoguće fer izbori.

Vratimo se na proteste. Bezbroj puta je podcrtano kako demonstranti ne gaze travu, što bi trebalo da bude simbol etičke nadmoći, a zapravo predstavlja odličan primjer zafarbavanja sebe u ćošak. Posao delegitimizacije se time svodi na nalaženje primjera nepristojnosti: Svaki čovjek na travnjaku, svaki papirić i limenka koji ostanu za demonstrantima postaju dokaz licemerja. Nejasno je i šta se misli postići tako koncipiranom pristojnošću. Hoće li autokrata, koji je objedinio predsjedničku i premijersku funkciju, abdicirati postiđen? Hoće li apatični građani postati motivisaniji da se uključe u politički život? Mislim da svi znamo odgovore.

Limitirajući se, protesti se svode na šetnje ulicama gradova, a to je taktika koja ne stvara nikakav pritisak na vlast i dugoročno je neodrživa jer će demonstranti izgubiti interesovanje da u njoj učestvuju. Jedini uspjeh koji mogu da ostvare namećući sebi takva pravila igre jeste povećana brojnost, ali ona se neće povećavati ako se ništa ne postiže. Svaki put kada bude opadala, građani će gubiti motivaciju a aparatčici će trijumfalno pokazivati kako je demonstranata sve manje i manje.

Ovim protestima je potreban smisao oličen u konkretnim ciljevima do kojih vode radikalne ideje i zahtjevi. Uzrok problema političkog sistema u Srbiji nije Vučić – on je njegova kulminacija i najbahatija forma. Politička klasa koja ga je iznjedrila čini i najveći dio sadašnje opozicije i neophodno ju je rasformirati do temelja. Zato bi jedan od prvih zahtjeva morao da bude upućen opoziciji: tražiti da se svi kandidati na ovogodišnjim predsjedničkim izborima koji su osvojili manje glasova od komedijanta Ljubiše Preletačevića Belog povuku iz politike. Ukoliko to ne učine, bojkotovati i njih i njihove stranke, šta god govorili i šta god im se dešavalo.

Pošto evropske institucije ne reaguju na ovdašnje simuliranje demokratije, istinski radikalno bi bilo organizovati proteste ispred ambasada i tražiti od njih da ne sarađuju sa režimom koji svojim političkim protivnicima podmeće ubistva, a o njihovim ženama govori kako vode narko-klanove. Ukoliko toga nema, potpuno je legitimno ići i do odbacivanja podrške pristupanju Srbije Evropskoj uniji dok se ne zainteresuje za autokratsko uništavanje nezavisnosti institucija.

Valja, naposljetku, odustati od protestnih šetnji ako će se i dalje svoditi na ritualno slušanje govora i hodanje od tačke A do tačke B. Protesti moraju da, između ostalog, budu mjesto na kojem će se razgovarati o tome kako protestovati, i uvijek moraju da sadrže potencijal da se pretvore u nešto drugo, kao što su cjelodnevne blokade institucija. Oni moraju da budu sredstvo pritiska ili da stvaraju to sredstvo, jer su u protivnom sami sebi svrha.

Protesti nisu mjesta na kojima se izražava pristojnost, nego mjesta na kojima se izražava gnjev. Opravdano je biti gnjevan na politiku koja nas uništava, generaciju po generaciju. Možda nije lijepo, ali zbog toga je ponekad opravdano gaziti travu.

*Sociolog Dario Hajrić, 1983, piše između ostalog za portal akuzativ.com. Na Tviteru piše pod @romulian.