Između straha i nadanja

"Mladi, napustite Hrvatsku", piše kredom na zidu zgrade nedaleko od centra Zagreba. To je poziv mladima da svoju budućnost potraže negdje drugdje. Jer njihova zemlja im nema što ponuditi. Već pet godina je Hrvatska u dubokoj krizi. Ali je Bruxelles ipak, u dokumentu debelom petnaest stranica, potvrdio spremnost za pristup Europskoj uniji. Tako se Hrvatska vuče prema članstvu - uz suzdržanu radost.

Ostati ili otići?

Subota je i sja sunce. U dvorištu jedne zgrade se postavljaju stolovi na koje se izlažu stare knjige i rabljena odjeća. Mušterije mogu doći: "Trebamo novac za našu kampanju. Zato organiziramo takve buvljake(*)", objašnjava Marko Gregović. Ubrzo su komunalni izbori i njegova građanska stranka "Za Grad" želi ući na političku pozornicu.

"Ovdje su mnogi apatični i apolitični. Nedostaje kultura prosvjeda. Ljudi se nisu navikli, boriti se za njihova prava", smatra Marko. Izaći će na izbore, ali zapravo nemaju izbora, smatra: "Naši političari su zapravo isti koji su bili na vlasti i prije 20 godina. Sad je doista potrebna smjena generacija."

Svojom strankom želi potaći ljude da surađuju. Na web-stranici stranke korisnici mogu napisati njihove konkretne prijedloge. Preko interneta se glasuje, koje ideje se prve trebaju realizirati - veliko čišćenje arka, čitanja u javnom prijevozu ili drugi mali projekti. Najaktivniji korisnici i oni sa najboljim idejama dospijevaju na listu stranke kao kandidati.

Marko smatra kako je takav oblik sudjelovanja građana jedinstven u regiji. On je studirao u Norveškoj, Švedskoj i Engleskoj i sva su mu vrata bila otvorena. Ipak, prije dvije godine se vratio, na vrhuncu krize. "Nema smisla napustiti zemlju koja polako, ali sigurno propada. Svi se moramo vratiti i potruditi se za našu zemlju. Teško je, ali to je naša dužnost."

Makar zvuči uvjerljivo, niti u njegovoj novoosnovanoj stranci ne misle svi tako. Njegova suradnica Marija pola godine uzaludno traži posao. Sad priprema dokumente da napusti zemlju: "Zapravo su se mnogi od nas već pomirili sa ovim stanjem. Ali ja osobno u pristupu Europskoj uniji vidim priliku pronaći posao u inozemstvu", objašnjava Marija. Ostati ili otići - to je pitanje koje svatko sam mora odgovoriti. Obzirom na gotovo 40% nezaposlenih među mladima, odluka će nakon pristupa za mnoge od njih pasti za odlazak na Zapad.

Poboljšanje nije na vidiku

Nedaleko od ovog buvljaka je Dolac, kako se zove tržnica u središtu Zagreba. I ove subote je dobro posjećen. Pod crvenim suncobranima su brda mandarina i jabuka. Hrvatska ima što ponuditi - domaće voće i povrće je veoma traženo. Na rubu tržnice su proizvodi od mlijeka. Višnja je rano došla iz svog sela, oko šezdeset kilometara od Zagreba. Dva puta tjedno na Dolcu prodaje svoj sir. Ta delikatesa košta 12 kuna - gotovo dva eura.

Dok smo razgovarali s Višnjom, prošlo je mnogo mušterija, ali nitko nije htio nešto kupiti. "Samo od ove prodaje, moj muž i ja ne bismo mogli živjeti. On dobiva penziju, ali da bi se snašli, moramo još prodavati guske, osim toga prodajemo što raste u našem vrtu i zahvaljujući našoj kravi proizvodimo ovaj sir."

Pristup Europskoj uniji je hrvatska poljoprivreda dočekala nespremna. Od prvog srpnja prestaju trgovinske prednosti zone slobodne trgovine CEFTA prema drugim zemljama Balkana. Dosad je Hrvatska velik dio svojih poljoprivrednih proizvoda izvozila u susjedne zemlje, ali nakon pristupa će se za njih morati plaćati carina. Mnoge hrvatske agrarne kompanije su svoju proizvodnju zato već preselile u Bosnu i Hercegovinu.

Posljedica jest - u Hrvatskoj su nestala radna mjesta i prihodi od poreza. Povrh toga će se tržište Hrvatske, pristupom Europskoj uniji, otvoriti za proizvode iz čitave Unije. Tako žestoka konkurencija će domaće proizvođače izložiti golemom pritisku.

Toga je svjesna i prodavačica sira: "Cijene će još pasti, tako ću i ja moći tražiti manje za moj sir. U jednom trenutku se to više neće isplatiti". Zato za Višnju pristup Europskoj uniji ima i negativno očište. 1. srpnja ne namjeravaju slaviti. Zašto bi? Njoj i njenom mužu od toga neće biti bolje.

Dok je Hrvatska gradila brodove

Uvijek boli kad ga se potisne sa vrha. Još više pogledati istini u lice. To je bolan proces koji mora proći Hrvatska, ako želi spasiti njenu brodogradnju duge tradicije. To zna i Siniša Ostojić. Njegova strast je već odavno posvećena brodovima: 12 godina je radio u jednom od najvećih brodogradilišta u zemlji, onda još osam godina u prodaji u drugom poduzeću, a onda je već pet godina u Udruzi hrvatskih brodograditelja.

"Mi smo u osamdesetima, mjereno po opsegu proizvodnje, bili na trećem mjestu u svijetu, nakon Japana i Južne Koreje. Mi smo, da tako kažemo, bili broj jedan u Europi. Ali onda je došao rat i sve je stalo. Danas smo na 14. ili 15. na svijetu", objašnjava Ostojić. Kako bi ovaj tradicionalni sektor održala na životu, država je godinama subvencijama pokrivala gubitke. A to je mjera koju je Bruxelles želio hitno ukinuti.

U postupku prijema, brodogradilišta su morala vratiti državne potpore. Jedina mogućnost da to učine je bila pronaći investitora za dotrajale pogone i privatizirati ih. Došlo je do otpuštanja tisuće radnika i zatvaranja pogona. Zato je za mnoge u ovom sektoru Europska unija utjelovljenje đavla.

Za Ostojića nije baš tako: "S jedne strane izgleda kao da nam je EU želio nešto nametnuti, ali to je možda jedina mogućnost kako se naša brodogradnja opet može učiniti učinkovitom i sposobnom za tržište. Zapravo, to smo morali sami shvatiti da tako više ne može dalje ići."

Većina velikih brodogradilišta se već nalazi u postupku privatizacije. Nije se našlo investitora iz inozemstva, nego su to hrvatski ulagači - i to nešto smiruje ionako napeto stanje. "Vidjet ćemo, kako napreduje restrukturiranje u određenom roku od pet godina. Možda će domaći investitori ovaj proces provesti blaže nego što bi to učinili strani ulagači", nada se Ostojić. Brodogradnja u Hrvatskoj je žilava koja je uvijek nalazila put izaći iz krize. Zato se i Ostojić nada da se krenulo pravim i nužnim putem kojim se mora ići u ovom sektoru.

Marko, Marija, Višnja i Ostojić - svatko ima svojih primisli o budućnosti u velikoj europskoj obitelji. Koje će se nade ispuniti, a koji će se snovi raspasti - to će se vidjeti tek kad se opet posjeti Hrvatska za godinu dana. Ali prije toga će se službeno proslaviti pristup - sa ili bez slavlja stanovništva.

Autori: Rayna Breuer / Anđelko Šubić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić

(*) Sve izjave, pa i one hrvatskih sugovornika, su u ovom tekstu prevedene s njemačkog - op. p.