"Hibridni rat" protiv Hrvatske - ili ipak ne?

Andrej Plenković privukao je prošli tjedan znatnu pozornost javnosti izjavom kako „samo naivni mogu vjerovati kako Hrvatska nije dio" i meta procesa koji se najčešće opisuje kao hibridno medijsko djelovanje ili hibridni rat. Na razmjernu ugroženost nacionalne sigurnosti takvim aktivnostima, hrvatski premijer upozorio je u kontekstu ovogodišnjih zbivanja oko Agrokora, dužnika – među ostalim – i ruskoj banci Sberbank. Hibridni rat bio je ujedno tema na sastanku Istočnog partnerstva u Bruxellesu potkraj tjedna na kojem je sudjelovao Plenković, ali i na raspravi saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Zbunjenost u javnom prostoru izazvao je, međutim, neposredno ranije izvještaj hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) o istom predmetu vezanom uz Agrokor. Kao što su javili mediji, SOA nije našla elemente za tvrdnju da se u Hrvatskoj ili prema njoj vodi hibridni rat. Pretpostavlja se zato da se predsjednik Vlade RH na neki način dijelom konfrontira sa SOA-om ili barem da su njegova i agencijska izjava u očitom neskladu. Ovdje svakako treba podsjetiti da se pojam hibridnog rata danas učestalo koristi na Zapadu, prvenstveno kao oznaka za neprijateljsko djelovanje Rusije koja radi svojih političkih i ekonomskih ciljeva u inozemstvu plasira određene dezinformacije i realizira druge propagandne efekte, služeći se medijskim i obavještajnim sredstvima.

Pomodarstvo i opća praksa dezinformiranja

„Hibridni rat je pojam koji se danas koristi pomodarski i nekritički", rekao nam je o tome Mirko Bilandžić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost. On tumači da sam taj izraz kao posebnost - sui generis - postoji zapravo još od libanonskog rata 2006. i strategije Hezbolaha prema Izraelu, a podrazumijeva kombinaciju konvencionalnog, neregularnog i informacijskog ratovanja: „Takvog sukoba u Hrvatskoj i oko nje očito nema. No postoji čitav niz tradicionalnih državnih strategija koje se provode prema određenim interesnim ciljevima, a pomoću propagandno-psiholoških operacija ili tzv. operacija refleksivne kontrole radi utjecaja na proces donošenja nečijih odluka."

Prema njegovu mišljenju i Hrvatska je – još od svojih početaka - meta takvih djelovanja različitih aktera. „Logično je stoga i da npr. Agrokor zbog svoje važnosti predstavlja takav cilj izvana", nastavlja on, „ne samo Rusiji, nego i BiH ili Srbiji, ali to još uvijek ne podrazumijeva hibridni rat. U protivnom bismo imali posla sa simultanom primjenom miksa regularnih i nekonvencionalnih, terorističkih i kriminalnih akcija i sredstava. A ovo na što se smjera, jesu elementi informacijskog rata, kao vida specijalnog ratovanja, što je bitno obilježje informacijsko-komunikacijske ere u kojoj su na sceni informacije, dezinformacije, lažne informacije, obmane i propaganda. Međutim, to ne poduzimaju samo države, nego teoretski bilo tko, naročito velike kompanije, pa niti 'mekdonaldizacija' nije u biti ništa doli upravo to."

Unutarnje prijetnje teže od vanjskih

Informacije su moć – kao što smo imali priliku čuti od Bilandžića – pa svi žele imati takav utjecaj, i nemamo posla ni sa čim novim. „Novi je tek kontekst u kojem se daje poseban značaj nekim fenomenima kroz određenu diskurzivnu praksu. Primjerice, danas je sve i svašta – terorizam, jer okruženi smo tim kontekstom i diskursom, pa i neizbježnim procesom senzibilizacije. Tako da su na neki način u pravu i SOA i hrvatski premijer, ali bih dodao još i to da je ova zemlja ugrožena prvenstveno društvenim proturječjima, ekonomskom situacijom, iseljavanjem, korupcijom, lošim obrazovnim sustavom, lošim upravljanjem, terorizmom, nemoralom, puno prije negoli bi nam prijetnja bio informacijski rat koji prijeti izvana", zaključuje Mirko Bilandžić.

Jelena Jurišić s Odsjeka za komunikologiju Hrvatskih studija pri Sveučilištu u Zagrebu, inače poznata medijska analitičarka odnosa s Rusijom, drži kako mediji na Zapadu olako podliježu propagandi, ali u režiji – vlastitih, odnosno domaćih političara. „Vidjela sam upravo", navodi ona za DW, „jedan komentar britanskog tjednika Economist koji je na istom tragu kao i hrvatski premijer, s pitanjem je li internet prijetnja demokraciji. Pa, valjda misle da smo svi kratkog pamćenja i da se ne sjećamo kako su Facebook nazivali pokretačem demokratizacijske revolucije u Egiptu. Ili da ne znamo kako ni taj pokretački impuls nije bio nimalo slučajan, što se tiče Zapada."

Nekritičnost hrvatskih političara na štetu RH

Ona objašnjava da se procesi zamagljivanja realnih odnosa dešavaju posvuda, nipošto samo u RH, no smatra ih generalno neodgovornima, nedemokratskim i opasnima. Uz to napominje da niti Rusiju ne treba idealizirati, dok se ona pokušava služiti istim sredstvima, iako to uspijeva u razmjerno manjoj mjeri negoli SAD i Zapadna Europa zajedno. „Nismo zaboravili slučaj Snowdena i aferu Prizma, te zapadnjačko špijuniranje svega i svakog, uz ugovornu suradnju s Facebookom, Googleom, Twitterom i Microsoftom. A sad se neki prave da su Rusi izmislili takav specijalni rat, premda oni jednostavno preuzimaju zapadnjačke tehnike. Imaju i dobar kapacitet za učenje, s 59 posto žitelja s fakultetom, dok EU ima nešto preko 20 posto, a RH niti pola od toga", rekla je Jurišić.

„Ne iznose se nikakvi jasni dokazi o tobožnjem hibridnom ratu, pa ni u vezi s Agrokorom, baš kao niti u Americi oko Rusije", dodaje naša sugovornica, „i zato mi sve to izgleda kao da je netko prije određenog niza godina smislio novi termin koji pokriva kojekakva tajnovita značenja bez mnogo osnove. Ili, bolje rečeno, jednostrano. I naši političari ga ponavljaju, eto, kao da polažu zakletvu o nekakvoj pravovjernosti, lišenu uvjerljivog temelja u činjenicama." Stoga ona poručuje da ubuduće očito možemo očekivati još takve nekritičke primjene, što Hrvatskoj nipošto nije u interesu, nego primarno na štetu.